Roditeljstvo je izazovno i ne postoji savršen recept. No iskrenost, prihvaćanje, osobna briga i prisutnost mogu učiniti veliku razliku - ne samo za našu djecu, nego i za nas same. Jer dok njih učimo kako da budu sretni i uspješni, istovremeno učimo i mi - kako da budemo nježniji, strpljiviji i prisutniji roditelji.
Stručnjakinja Gretchen Rubin je podijelila nekoliko ključnih lekcija koje je naučila kroz godine roditeljstva - često kroz vlastite pogreške.
Rubin kaže kako joj je dugo trebalo da shvati koliko je zapravo neučinkovito govoriti djeci rečenice poput: "Ma nije to ništa!", "Pogledaj s vedrije strane!" ili "Ti se ne bojiš klaunova!" Iako ih na taj način pokušavamo utješiti, djeca se zapravo osjećaju neshvaćeno.
S vremenom je primijetila da im je bilo puno lakše kada bi rekla: "Zvuči kao da te ispit jako potresao", "Taj komentar te stvarno povrijedio" ili "Nije lako naučiti tablicu množenja." Nakon nekog vremena postalo joj je jasno - ljudima ne pomažemo kad ignoriramo njihovu tugu, nego kad je priznamo.
Rubin je podijelila kako ju je jedna stvar kao roditelja dugo mučila. "Volim svoje kćeri bezuvjetno i ne želim da se mijenjaju, a opet sam ih stalno poticala da budu bolje, uspješnije, učinkovitije."
Na kraju kaže kako je shvatila da je prava ljubav istovremeno i bezuvjetna i zahtjevna. Ljubav prihvaća dijete takvo kakvo jest, ali i vjeruje u njegov potencijal - i zato ga potiče da raste.
Teško je prihvatiti činjenicu da ne možemo natjerati druge da se promijene. Rubin ističe da je kao majka otkrila nešto jako važno - kad se ona promijenila, mijenjao se i njezin odnos s djecom.
"Kad sam se više odmarala, bila sam manje razdražljiva. Kad sam si ostavila više vremena i prestala žuriti, bila sam prisutnija. Kad sam uspjela zadržati smisao za humor - moja su djeca postala smirenija, opuštenija, veselija.
Ne možemo mijenjati druge, ali kad mijenjamo sebe, mijenjaju se i naši odnosi - a tada se ponekad promijene i drugi", kaže.
Jednu od najvažnijih roditeljskih lekcija naučila je kad su njezine kćeri bile još male. "Stalno sam osjećala isti paradoks: jedan naporan dan činio se beskonačnim, a godine su prolazile u trenu.
Sjećam se kako bih ujutro ležala u krevetu, razmišljajući koliko me toga čeka prije nego što se navečer ponovno vratim u taj isti krevet. A onda bi stigao Praznik rada, pa bi u trenu bio Dan zahvalnosti, Nova godina, i opet Praznik rada."
Rubin izdvaja jednu rečenicu koju često ponavlja roditeljima: dani su dugi, ali godine su kratke.