Odgoj tinejdžera jedno je od najizazovnijih razdoblja roditeljstva - djeca su sve manje voljna slušati, a sve više žele biti svoja. Iako roditelji često imaju najbolje namjere, neke njihove reakcije i obrasci ponašanja mogu nenamjerno potaknuti buntovno ponašanje. Psiholozi ističu da način na koji odrasli komuniciraju s adolescentima može imati ključan utjecaj na to hoće li se mlada osoba zatvoriti, suprotstavljati ili se osjećati podržanom i saslušanom.
Prema raznim stručnjacima i savjetnicima, ovo su četiri česte pogreške koje roditelji nesvjesno ponavljaju, a koje mogu gurnuti tinejdžere u bunt.
Roditelji često misle da će tinejdžera "držati pod kontrolom" strogim pravilima i nadzorom, no terapeuti upozoravaju da takav pristup najčešće ima suprotan učinak. Adolescenti tada osjećaju da im se ne vjeruje i prirodno počinju testirati granice, tražeći prostor za samostalnost. Umjesto stvaranja suradničkog odnosa, dolazi do skrivanja, laganja i otpora - upravo onoga što roditelji pokušavaju izbjeći.
Kad tinejdžeri izraze svoje emocije, a roditelji ih odbace komentarima poput "to nije ništa" ili "kad odrasteš, vidjet ćeš", šalje se poruka da njihovi osjećaji nisu važni. Psiholozi naglašavaju da se time narušava povjerenje i potiče zatvaranje u sebe ili izražavanje frustracija kroz buntovno ponašanje. Tinejdžeri trebaju osjećaj da ih se čuje i razumije, bez umanjivanja onoga što proživljavaju.
Kada roditelji u komunikaciji s tinejdžerom fokus stavljaju isključivo na ono što nije dobro - ocjene, ponašanje, stil odijevanja - bez istovremene emocionalne podrške, dijete može početi osjećati da nikada nije dovoljno dobro. Prema mišljenju stručnjaka, ovakav obrazac često vodi u bunt iz očaja, jer tinejdžeri počinju vjerovati da se ionako ne mogu svidjeti roditelju, pa prestaju pokušavati.
Rečenice poput "zato što sam ja tako rekao/la" možda funkcioniraju kod male djece, ali kod tinejdžera izazivaju otpor. Adolescencija je faza kada mladi traže smisao i autonomiju, pa im je važno razumjeti razloge iza odluka. Ako roditelji ne nude objašnjenja, već zahtijevaju slijepu poslušnost, djeca češće biraju neposluh kao način izražavanja vlastite volje.
Roditelji ne mogu izbjeći sve pogreške, ali mogu pozitivno razvijati odnos s tinejdžerima ako im pristupe s više razumijevanja, strpljenja i otvorene komunikacije.