Jesam li dobra majka: U kakvom će to svijetu odrastati moja djeca?!?

„From the moment your children are born you worry what the world might do to them...“

 

Gledam ovih dana vijesti i čitam na portalima o izbjeglicama koje su u Makedoniji i Srbiji. Gledam slike i čitam komentare. Iskreno, ne znam jesam li više suza pustim na slike koje vidim ili na komentare koje čitam. Strašno do kuda je došla humanost u današnje vrijeme. Zaista izgleda da kriza koja je tu ubija i ono najhumanije u čovjeku. Ali opet, ima dobrih ljudi. Ja sam majka. Dakle, ja kad vidim te slike - majke s djecom, djecu koja plaču, djecu u strganoj i prljavoj odjeći jer su već mjesecima na putu, djecu za koju znam da im ništa nije jasno i samo se žele igrati – ne mogu da ne pomislim da sam to mogla biti ja. Ja s trbuhom do zuba i malim djetetom. U potrazi za boljom budućnosti...

 

Ne, oni nisu otišli jer su htjeli i jer im je bilo dosadno, otišli su jer su morali. Najgori su mi komentari gdje ljudi pozivaju druge ljude da im se NE pomogne jer su muslimani, jer su muškarci, jer tko ih je zvao, jer su među njima teroristi... Da se ne shvatimo krivo – da, postoji mogućnost da su među njima teroristi, ali teroristi su već među nama i tu smo gdje jesmo. Ali ovo su majke s djecom, trudnice, djeca koje su roditelji same poslali na put samo da ih spase. A među njima njihovi supruzi i očevi te djece.

Svako dijete ima pravo na mir. Na mirno djetinjstvo. Djetinjstvo bez problema, bez nasilja, bez boli i tuge, bez rata. Zašto mislimo da su njihova djeca manje vrijedna od naše kad, upravo ovo što sam napisala - svi želimo za svoju djecu (barem bismo trebali)? Zašto mi, koji smo prije 20 godina živjeli u ratu, koji još uvijek živimo u ratu u stalnom sjećanju na isti, u stalnoj borbi za neku pravdu, za beneficije iz rata, za ovo, za ono – zašto mi ne razumijemo te ljude? Mi koji se deklariramo kao super narod, prijateljski i gostoljubiv prema svima, pravi kršćani koji idu svaku nedjelju u crkvu na misu. Nije li to sve malo cinično? Busamo se u prsa kakvi smo, a kad treba pomoći, daj petama vjetra i pravi se blesav. I još to sve začini super komentarima... Žalosno...

U kakvom će to svijetu odrastati moja djeca? Ok, već sam se pomirila s tim da se Bubi vrlo vjerojatno neće penjati po drveću, a da Bubica neće igrati gumi-gumi ispred haustora i plesti vijence od tratinčica na livadi pored zgrade, ali ako uspijem odgojiti i stvoriti od njih humane i emocionalne ljude, kako će se oni snaći u svijetu kakav je pred nama? Pa pregazit će ih!!! I sad ti budi pametan kako odgojiti svoje dijete. Ja i dalje vjerujem u dobro, svi mi kažu da sam naivna, ali vjerujem. I vjerujem u karmu. Karma je zeznuta stvar. Sama sam se nebrojeno puta uvjerila da je karma nepogrešiva. Ti ćeš pomoći nekome, taj netko vjerojatno neće pomoći tebi, ALI netko drugi hoće. Zaista! Isto vrijedi i obrnuto. A ponekad i kad ti pomogneš, netko tebi odmogne. Taj dio još nisam shvatila :) Zašto ne bismo odgojili svoju djecu da izrastu u super ljude, da im ostavimo super svijet? Svjesna sam da se sve promijenilo i da je sada totalno neko drugo vrijeme nego prije 30ak godina kad sam ja na livadi pored zgrade radila vijence od tratinčica s Marinom, ali nešto dobro moramo ostaviti djeci. Ne smijemo ih odgajati na način da samo cijene materijalno, jer materijalno je prolazno. Danas imaš, sutra nemaš. Izbjeglice su najbolji primjer. Do neki dan su imali veliku kuću, novce, auto, sve, a gdje su sada? Na ničijoj zemlji i traže način kako svojoj djeci pružiti život. Ne bogati život, nego - život. A to zaslužuje svaki čovjek. I mi bismo trebali pomoći koliko god možemo.

Vidim koliko neke majke troše na odjeću svojih jednogodišnjaka. Na primjer, za cipele izdvoje 2000 kuna. Nisam ljubomorna, nimalo. Tužna sam. Tužna sam jer također vidim majke jednogodišnjaka koje krpaju kraj s krajem da svojim jednogodišnjacima priušte bilo kakve cipele. Pa zašto majke koje imaju mogućnosti (i ti, ako imaš sreće pa si među takvima) ne podijele svoju sreću? Dijete od godinu dana će prerasti te cipele za 3-4 mjeseca. Zašto ne kupiš malo jeftinije, a ovu razliku u cijeni pokloniš majci koja nema? Dijete ne zna što je Gucci, Armani i slično. Nije mu važno imaju li tenisice tri crte od Adidasa ili znak od Nikea ili zvijezdu od Conversa. Važno mu je da ima cipele u kojima može hodati. Na Facebooku danas ima jako puno grupa gdje se mogu naći ljudi koji pomažu ljudima kojima je potrebno ili direktno ljudi koji trebaju pomoć. Opet – treba biti oprezan jer, naravno da ima ljudi koji to zloupotrebljavaju, ali opet – osjećaj kad pomogneš nekome je neopisiv. Posebno kad postaneš majka i znaš da si pomogla drugoj majci jer znaš koliko majci znači da njeno dijete ima ono što mu je potrebno. Na kraju krajeva – koliko je djece u domovima za nezbrinutu djecu? Možda imaju sve što im je taj trenutak potrebno, ali to su djeca. A svako dijete želi nešto novo, nešto što je samo njegovo i što je netko poklonio samo njemu/njoj.

Zato molim te, imaj to na umu sljedeći put kad ćeš imati priliku – i najmanja pomoć puno znači onome tko ju treba...