Čini se da biljke, kao i ljudi, znaju zaurlati kad su pod stresom. Ipak, njihovo "urlanje" događa se u obliku sitnih pucanja, koja su na dovoljno visokim frekvencijama da ih ljudsko uho ne može čuti.
Najnovije istraživanje tima dr. Lilach Hadany, biologinje sa Sveučilišta u Tel Avivu, pokazuje da dehidrirane ili oštećene biljke proizvode do pedeset takvih pucanja na sat. "Biljke stalno komuniciraju s kukcima i drugim životinjama – bilo bi vrlo teško da pritom uopće ne koriste zvuk", ističe dr. Hadany.
Znanstvenici su prvo snimili sasvim zdrave biljke kako bi snimili referentnu tišinu. Potom su osluškivali rajčice i duhan kojima su uskratili vodu ili prerezali stabljiku. Ultraosjetljivi mikrofoni postavljeni u zvučno izoliranu komoru i u običan staklenik zabilježili su jasnu razliku: napete biljke pucale su poput mjehurića, dok su zdrave bile gotovo bešumne.
Iako su rajčica i duhan bili primarni subjekti istraživanja, istraživači su ubrzo otkrili da i kukuruz, pšenica, grožđe, pa čak i kaktusi odašilju slične zvukove kad im nešto nedostaje. Svaki se vrsta "žali" vlastitim zvučnim potpisom, što je tim potvrdio trenirajući algoritam za razlikovanje signala.
Što se tiče svrhe istraživanja, potencijal je ogroman. Algoritmi bi tako jednog dana mogli pokretati aplikacije koje vlasnicima točno javljaju kad je kućna biljka žedna ili kad vinogradu prijeti suša. Dr. Hadany podsjeća da životinje vjerojatno već osluškuju ove signale. "Leptir koji traži mjesto za odlaganje jaja ili glodavac u potrazi za hranom možda se ravna upravo prema tim zvukovima", kaže.
Znanstvenici sada testiraju kako druge biljke i životinje reagiraju na "krikove" te mogu li u divljini pouzdano "prevesti" biljne zvukove u poruke o žeđi, ozljedi ili bolesti. Ako uspiju, vrtni centri i poljoprivreda uskoro bi mogli postati mjesta na kojima tišina zapravo govori — i to glasnije nego ikad prije.