"Trump je svinja": Fantastični Roger Waters u Areni podsjetio nas je da živimo u sjebanom svijetu

Foto: Index/Facebook

OD SVIH rokera koje sam u životu želio vidjeti, a nisam, ostali su samo Pink Floyd i J. J. Cale. Za ove prve sam, nažalost, bio premlad. Ovog drugog sam, nažalost, prekasno otkrio, u vrijeme kad više nije zalazio u Europu.

S godinama i velikim koncertima koje sad već brojim blizu stotinu, sve je manje onih koji te baš obore s nogu. Springsteen svih pet puta, Mark Knopfler, Clapton & Winwood i Metallica. No na prste jedne ruke mogu nabrojati one na kojima su me emocije baš stegnule. Točnije, dva prsta će biti dovoljna. David Gilmour 2015. u Puli te Roger Waters 2011. i ove godine.

Kad je Pink Floyd u pitanju dosta sam subjektivan, ali mislim da će se većina složiti da je riječ o ipak najboljem bendu svih vremena. Bili u pitanju tekstovi, aranžmani, glazba ili solaže, ono što su Roger Waters i David Gilmour stvorili u (prekratkoj) zajedničkoj karijeri najimpresivnija je popularna glazba ikad objavljena. Slažem se, bilo je tu sumnjivih radova, ali da su snimili samo jedan od svoja tri remek-djela, bilo bi dovoljno. Fascinantno je da takva dva genijalca istovremeno budu takvi neviđeni luđaci pa odluče poslati bend u onu stvar, natežu se po sudovima oko prava na ime i onda 20 godina (do Live 8) ne pričaju jedan s drugim.

No, tako je valjda moralo biti pa smo s vremena na vrijeme dobili priliku vidjeti jednog od njih u solo izdanju. Sve te pjesme drukčije zvuče kad ih prvi izvodi bez drugoga i drugi bez prvoga, ali je spektakl koji nude Gilmour i Waters i dalje nešto najbolje što se danas može vidjeti na svjetskim pozornicama.

Ne toliko zbog same izvedbe, koja je iz razumljivih razloga tek nešto slabija nego prije (osobito u Watersovu slučaju), nego zbog poruke koju ostavljaju i osjećaja s kojim odlaziš s njihovim koncerata. Roger Waters, taj 74-godišnji borac protiv establishmenta i svega što nema veze sa zdravom pameću, u dvosatnoj propovijedi u zagrebačkoj Areni ukazao je na sve ono loše što se u svijetu događa i to na, zaista, potresan način.



Pink Floyd je uvijek bio sinonim za audiovizualni doživljaj pa Waters ni ovaj put nije razočarao. Dapače, na turneji “Us + Them” ne nudi samo koncert, ovo je više bio performans. Sa samo četiri pjesme iz solo karijere, Waters na ovoj turneji igra sigurno. Ali ni u kojem slučaju ne ostavlja dojam odrađivanja. Najveći dio setliste je gotovo cijeli Dark Side Of The Moon te “Pigs” i “Dogs” s legendarnih Animalsa.

Uz fantastične kadrove svemira na golemom videozidu Waters nas je na put kroz svoju genijalnu karijeru uveo s “Breathe” i “One Of These Days”, nakon čega se Arenom prolomila zvonjava budilica s prvim taktovima “Timea”. Jako hrabra odluka i Watersa i Gilmoura je da na svoje setove uvrštavaju “The Great Gig In The Sky”, jedine pjesme u povijesti rock ‘n’ rolla koja nikada uživo neće biti bolje izvedena od studijske verzije.


Nakon “Welcome To The Machine” uslijedio je blok od tri Watersova solo uratka, prije nego što će s “Wish You Were Here”, “Happiest Days Of Our Lives” i “Another Brick In The Wall”, na kojoj su mu pomogli zagrebački klinci s majicama “RESIST”, završiti prvi dio koncerta.

Waters i njegov bezgrešni deveteročlani bend bili su praćeni pripadajućim impresivnim kadrovima na videozidu, ali to je bio tek uvod u stvarno rijetko viđeni audiovizualni doživljaj koji je uslijedio. Iako 20 minuta stanke na koncertima nije pretjerano popularna mjera, u pauzi su se na ekranu izmjenjivale parole. Ispod riječi “Resist” (“Odupri se”) izmjenjivali su se globalization, racism, hate, violence…

S povratkom na pozornicu, Waters je iznad rulje spustio golemu konstrukciju s rotirajućim svjetlima koje se uskoro pretvorila u Battersea Powerstation, legendarnu elektranu s obala Temze koja je krasila sad već kultni cover albuma Animals. Uslijedili su “Dogs” i “Pigs”, stvar koja je bila apsolutni vrhunac koncerta.

Nakon Dark Sidea koji je govorio o prolaznosti ljudskog života i svega onoga što kroz njega prolazimo, Pink Floyd je s “Animalsima” još jače kritizirao kapitalizam i preko “Dogs”, Pigs” i “Sheep” ukazao na borbene pse, nemilosrdne i despotske svinje te tupave i ograničene ovce koje rade kako im se kaže.

Cijelu izvedbu “Pigsa” u punoj dužini, dakle više od 11 minuta, Waters je posvetio tom čudnom čovjeku Donaldu Trumpu, njegovim kretenskim izjavama i zatupljujućim komentarima i činjenici da je upravo on tip koji drži sudbinu svijeta u rukama. Spomenuti model elektrane, koji je bio postavljen okomito na pozornicu, pretvorio se u golemi videozid na kojem su se izmjenjivali Trumpovi citati i karikirane fotografije.

“Big man, pig man
Ha, ha, charade you are…
...You’re nearly a laugh,
But you’re really a cry”

Na kraju pjesme, ne bi li nas posvetio koliko je svijet sjeban kad je takav tip predsjednik najjače sile na svijetu, Waters je na golemi videozid na hrvatskom ispisao “TRUMP JE SVINJA”, što je izazvalo gromoglasne ovacije rasprodane dvorane.

Nevjerojatno je koliko su tekstovi Floyda aktualni i danas, 40-ak godina nakon što su ti albumi izašli. Ili nije, budući da je jedino što nas povijest uči činjenica da se ponavlja. Tako danas umjesto Hladnog rata imamo neznatno promijenjena prepucavanja “preko bare”, Vijetnam je zamijenio pokolj u Siriji, a tehnološku revoluciju koja se tek spremala danas mijenja revolucija društvenih mreža i svijet je više nego ikad spomenuto stado tupavih ovaca koje nisu svjesne ničega što se oko njih događa.

Kao i veliki broj ljudi koji je bio na koncertu i, kao toliko koncerata u današnje vrijeme, gledao sam ga kroz ekran mobitela. Jedan par ispred mene snimao je i fotografirao cijeli koncert i u pauzama između pjesama ga brže bolje šerao na Facebook i Instagram da se, jel’te, zna gdje su, a da pritom, siguran sam, uopće nisu obraćali pažnju na to što im Waters govori. A zaista su imali na što.

Kao što imamo svi mi koji svjesno ili nesvjesno ignoriramo apele o globalnom zatopljenju, gladi u svijetu i otapanju polarnih kapa. “Neće se to dogoditi dok smo ja i moja djeca živi, a poslije tko živ, tko mrtav”. Hoće, hoće. Dogodit će se i događa nam se pred nosom. Samo što smo svi tolike ovce da to ne želimo prihvatiti i toliki Trumpovi da smo to spremni i ignorirati.



Uskoro je Arenom poletjela i velika roza svinja, na koju je Waters sudskim putem dobio pravo od Gilmoura i Masona pa smo nakon “Moneya” svi zborno s Rogerom otpjevali naslovnu “Us And Them” prije nego što će se za “Brain Damage” i “Eclipse” iznad publike fascinantnom kombinacijom lasera stvoriti golema piramida kroz koje i oko koje će lebdjeti iste one boje koje prolaze kroz piramidu na 45 milijuna covera albuma “Dark Side Of The Moon”.


“Mother, should I trust the government”, upitao nas je Waters na početku bisa i legendarnom “Mother”, a odgovor si je na videozidu napisao sam. Na hrvatskom:

“Nema jebene šanse”.

Fantastičan koncert, prepun jako važnih poruka i pitanja koja bismo si svi stanovnici ovog planeta trebali postaviti, Waters je kao i uvijek, kao i Gilmour, znakovito zaključio s “Comfortably Numb”, svevremenskom himnom Pink Floyda, čija solaža autoru svaki put stegne knedlu u grlu, čak i kad je ne izvodi veliki David. Uvodni stihovi te pjesme danas su možda važniji nego ikada:

“Hello.
Is there anybody in here?”



Setlista zagrebačkog koncerta:

(Speak to Me)
Breathe
One Of These Days
Time
Breathe (Reprise)
The Great Gig In The Sky
Welcome To The Machine
Deja Vu
The Last Refugee
Picture That
Wish You Were Here
The Happiest Days Of Our Lives
Another Brick In The Wall, pt. 2
Another Brick In The Wall, pt. 3
---------------------------------------------
Dogs
Pigs (Three Different Ones)
Money
Us And Them
Smell The Roses
Brain Damage
Eclipse
--------------------------------------------
Mother
Comfortably Numb

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.