GLAZBENIK Rambo Amadeus dospio je posljednjih dana u fokus javnosti nakon što ga je Lejla Kašić, producentica emisije Dnevnica na Radioteleviziji Crne Gore, optužila za seksualno uznemiravanje. Rambo je i dosad znao privući pozornost javnosti, no uglavnom ciničnim izjavama o društvu i politici na ovim prostorima, od kojih je možda najpoznatija ona o nacionalizmu.
"Nacionalizam je tema za one do 300 eura prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kada plaća prijeđe 500 eura, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1000, onda je top-tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi", slavne su njegove riječi.
Rambo Amadeus rođen je 1963. godine u Kotoru u Crnoj Gori pod imenom Antonije Pušić. Tijekom osnovne škole završio je i šest razreda niže glazbene škole za klavir, koju je napustio, a kasnije je taj postupak obrazložio izjavom da glazbena škola "zaglupljuje i dosađuje svojim učmalim kozmopolitskim programom".
Skovao je termin turbofolk
Sebe često predstavlja kao glazbenika, pjesnika i medijskog manipulatora. Diplomirao je na Fakultetu za elektrotehniku i računarstvo u Beogradu. Od 1972. do 1984. godine bavio se jedriličarstvom, a bio je i reprezentativac i omladinski prvak Jugoslavije, osam puta je bio prvak Crne Gore te je osvojio Međunarodni kup Đerdapa 1980. godine.
Glazbom se ozbiljnije počinje baviti u prvom razredu gimnazije. Svirao je u jazz punk grupi Radioaktivni otpad, a 1981. godine osnovao je grupu Tri Brus Lija u Titogradu. Dolaskom na fakultet u Beograd 1985. godine došao je i do svog prvog nastupa, koji je imao na Biciklijadi na Adi Ciganliji.
U beogradskom Studentskom kulturnom centru je s kompozitorom Miroslavom Savićem osmislio performans Uspavanka za revoluciju, pasiju s dvadeset usisivača, a sljedeće godine s Goranom Vukićevićem, Mišom Savićem, Perom Talentom i Milošom Obrenovićem pokreće alter rock sastav Otov Protokol.
No na estradi se pojavljuje gotovo niotkuda 1988. godine debi albumom O tugo jesenja, na kojem je dao osnovne naznake svog zvuka: mješavina narodnjačkog zavijanja uz rap, klasiku, funk, na koje je dodao originalne i duhovite tekstove i klasične rock riffove, poput Smoke On the Water grupe Deep Purple.
Svoju glazbu nazvao je turbofolkom, a taj termin uskoro će početi označavati novi glazbeni žanr baziran na disco ritmovima i istočnjačkom melosu, popraćen tekstovima o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi ili ženama koje imaju problema s nevjernim muževima.
"Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod Homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime", objasnio je kasnije svoju kovanicu.
Proslavio se albumom Hoćemo gusle
Javnost je zbunjivao pričom da mu je ime Nagib Fazlić Nagon i da je rudar koji je snimio album, a ključnu podršku pružio mu je producent Saša Habić, zahvaljujući kojem je i snimio debi sa serijom neobičnih pjesama: Vanzemaljac, Fala ti majko, Video, Pilot babo i Amadeus kolo.
Sljedećim albumom Hoćemo gusle iz 1989. godine Rambo Amadeus okreće se aktualnim političkim događajima u pjesmi Amerika i Engleska, a svoj farsični glazbeni stil produbljuje u pjesmama Balkan boj, Glupi hit, Samit u buregdžinici Laibach i Čovjek sam ženo.
Naslov albuma ismijava bizaran događaj s prosvjeda u Crnoj Gori 1989. koji su na kraju prerasli u antibirokratsku revoluciju i do vlasti doveli Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i Svetozara Marovića. Čulo se kako su prosvjednici skandirali "Hoćemo Ruse", ali kada su ih vlasti i mediji pod kontrolom države kritizirali zbog toga, mnogi su se brzo počeli povlačiti tvrdeći da su oni zapravo skandirali "Hoćemo gusle".
Na albumu koristi najraznovrsnije glazbene inspiracije, od Jimija Hendrixa i Iana Duryja do kafanske glazbe, a gostuju mu pjevačica narodne muzike Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka, Bora Đorđević i Dino Dvornik.
Na omotu albuma navodi se tekst pjesme koja zapravo nije snimljena i objašnjava se da je "odbačena u zadnji čas jer nije bilo mjesta za nju", ali daje jamstva da će se pojaviti na sljedećem albumu. Pjesma pod nazivom Pegepe ertebe bila je o pucanju na Rambovu izdavačku kuću PGP RTB, ali se ipak nije pojavila ni na sljedećem ni na bilo kojem drugom albumu.
Prosvjedovao je protiv rata u bivšoj Jugoslaviji
Početkom devedesetih Rambo je izrastao u etabliranog izvođača, a njegov treći album Psihološko propagandni komplet M-91 izašao je potkraj 1991. godine, u vrijeme kada je raspad bivše Jugoslavije već bio u punom jeku. Iz očitih razloga mnoge su pjesme sadržavale teške tekstove i mračnu, militarističku atmosferu.
Vulgarnosti i psovke također su bile uobičajene čineći ovo prvim velikim glazbenim izdanjem u bivšoj Jugoslaviji koje je imalo takve narativne slobode. Pjesme poput Smrt popa Mila Jovovića (koristi 30 godina staru pjesmu Bože Đuranovića), Jemo voli jem (uključuje dijelove himne jugoslavenskih avijatičara Hej vojnici vazduhoplovci, kao i pjesmu Šemse Suljaković Izgubila sve sam bitke), Inspektor Nagib i Zdravo damo postale su instant hitovi.
Razlika između onoga što je navedeno na omotu i onoga što je stvarno snimljeno opet postoji jer omot najavljuje pjesmu pod nazivom KPGS, koja će se, ovaj put stvarno, pojaviti na sljedećem live albumu, ali ne navodi Halid invalid Hari i Prijatelju, prijatelju koje su uvrštene i postale veliki hitovi.
Mnogi ove dvije pjesme smatraju klasičnim Rambom: promišljene, tvrdoglave, izravne i provokativne, a Prijatelju, prijatelju je trebala uključivati dijelove iz govora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, ali ju je diskografska kuća cenzurirala. Tijekom Beogradskog proljeća 1992. prekinuo je izravni televizijski prijenos koncerta Bebi Dol, koji su pratili deseci tisuća ljudi.
"Dok mi sviramo ovdje, bombe padaju na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo više zabavljati biračko tijelo. Jebem vam mater!" poručio je tada, bacio mikrofon na pod i otišao s pozornice.
Njegova pjesma proglašena je najgorom u povijesti Eurovizije
9. lipnja 1998. Rambo je nastupio u beogradskoj dvorani Doma sindikata u, kako je najavio, oproštajnom nastupu pred mirovinu. Iako su mnogi sumnjali u njegovu iskrenost, posjetitelji su dobili koncert za pamćenje. Ubrzo je spakirao kofere i otišao u Nizozemsku, gdje je radio niz sitnih poslova, uključujući građevinu, prije nego što se odlučio vratiti u Beograd nakon samo četiri mjeseca boravka u zemlji.
U domovini se vratio glazbi i nastavio rušiti međunacionalne barijere te su 10. prosinca 1998. on i Margita Stefanović nastupili u Puli u tamošnjem kinu s KUD Idijotima, što je bila prva prilika hrvatskoj publici nakon rata da vidi izvođače iz Srbije i Crne Gore.
Interno je izabran od crnogorske nacionalne televizije RTCG da predstavlja Crnu Goru na natjecanju za pjesmu Eurovizije 2012. u Bakuu u Azerbajdžanu, a njegova pobjednička pjesma Euro Neuro proglašena je kasnije za najgoru pjesmu u povijesti Eurovizije.
"S ponosom sam prihvatio vijest koju su pronašli fanovi u Španjolskoj. Pjesma Euro, Neuro proglašena je za najgoru na Euroviziji, i to svih vremena! Pobjednik Hororvizije, u apsolutnoj kategoriji, za sva vremena. Velika čast, hvala", napisao je kasnije na društvenim mrežama.