Novi Thompson, novi br. 1 u trendingu. Pisati o tome bilo bi fascinantno kao i opisivati vlažne ceste poslije kiše. Oh ne, Hrvati jedva čekaju novu slavu svojih ideologija u svijetu čija djeca ih otvoreno odbacuje kao zastarjele i irelevantne, slično kao što su oni spremno prihvatili spinove prije skoro 40 godina! Tko bi rekao???? 🥱
Znamo čega sve ima kad je u pitanju Thompsonovo stvaralaštvo, ali u analizi njegovog uspjeha puno je zanimljivije razmotriti što točno nedostaje hrvatskoj pop kulturi. Jer ako gledamo pjesme s glazbene strane…
Skladateljski, tekstualno i sonički Thompson se u povratničkoj kampanji vraća na dobre stare dane svog najboljeg albuma E, moj narode. Tematski je oduvijek sličan, glazbene odluke su prešle u staze ispreživanog pop rocka, a tekstualno se obraća sve izravnije i jednostavnije – u skladu s vremenom, rekli bi zlobnici.
(ja sam zlobnik, ja bih to rekao)
>>Recenzija Ako ne znaš šta je bilo
Uz Ako ne znaš šta je bilo, sad već moderni klasik, najbolji pokazatelj toga je Devedeset neke koja i sad dominira trendingom na trećem mjestu s više od dvostruko više pregleda od povijesne balade Nepročitano pismo. Jasno je i zašto: Nepročitano pismo ambiciozna je pjesma koja se puno više naslanja na Thompsonove recentne albume, ima lijepu gradaciju i zanimljiv narativ, a sve to je mrvicu prezahtjevno i prenatrpano za ciljanu publiku.
Ne manje važno: Devedeset neke je tipičnije strukturirana i skladana, a tekst koji se bavi prokušanom temom suptilan je kao motorna pila. Vole li usputni glazbeni konzumenti išta kao domoljublje i balade? Eventualno crkvu i dobar narodnjak.
Ovo nije prvo u trendingu!!!!! Thompson heroj!!!!!!!!!!
Sama pjesma je zapravo najmanje zanimljiv dio priče. Glazbena rješenja su sva ona koja i očekujemo čuti od Thompsona, do mjere da je postalo komično: tmurni marširajući hard rock ritam s prigušenim gitarama i puno sintisajzerskih ravnina, himnički refreni s oklopom etno zbora, mala instrumentalna stanka podebljana referencama na hard rock 80-ih, zborsko osvježenje nakon drugog refrena i privođenje kraju kombiniranjem svega navedenog.
Spisateljski gledano, Marko Perković vješto slaže himničke linije pune domoljubnih motiva: u refrenu sokol pjeva preko zemlje slobodne, a u strofama lijepo navodi slušatelja da mu se labirint podijeljenih osjećaja oko Domovinskog rata opet učini kao jednosmjerna cesta do ponosa i slobode.
U svakoj pjesmi ima neku zabavnu ideju usprkos (očekivanom) zamoru materijala, u ovom slučaju je simpatično (i duhovito) što nabraja gardijske brigade. Svježina u moru prvoloptaškog domoljublja, bar po mom poznavanju domoljubnog popa.
Ukratko: sve je to u redu i pjesma će pukim izlaganjem postati super u ušima slušatelja, ali kreativna stagnacija i slijepo držanje najsigurnijih rješenja uhvatile bi Thompsona da nije zaključka ovog teksta:
Moj dnevnik konzumerističkih užasa pun je recenzija beznačajnih pjesama za široku potrošnju. Thompson je također za široku potrošnju, nemojte me krivo shvatiti! Ali jedino on se bavi temama, i to među bar top 30 najzastupljenijih aktivnih glazbenika.
Svi ciljaju na tupost slušatelja i omalovažavaju vlastitu publiku do zapanjujućih razina: od glupog urbanog popa koji se ne može zasititi površnih ljubavnih pjesama preko zabavne glazbe koja čak i u iznimkama cilja na prostodušne memice pa sve do recentnog trap-pop vala tupih singlova koji su samo dječji content što pozira kao oblik umjetnosti.
Ovo jest podilaženje, ali bar ima temu! Živjela Hrvatska i sl.!
Nova Thompsonova pjesma odličan je pokazatelj koliko je isticanje tematike namjerno. Verzija pjesme iz spota čak 58 sekundi troši na audio inserte Franje Tuđmana i ratnog ozračja, a cijeli spot je oda značajnim trenucima i mjestima Domovinskog rata.
(Thompson kroz njih šeta sjetno, u punoj turističkoj opravici, od ruksaka do Timberlandica, sve je tu!)
Thompson digao spot od Kiše 1/1
Inače, ne znam koliko ste opazili opadanje kvalitete spota na popriličnom broju trenutaka u spotu, vjerojatno su nešto renderirali krivo pa se bitrate smanjio nasumično, ali užasno mi bode oči i ne znam je li ikoga drugog uopće briga za to. NAPIŠITE MI U KOMENTARIMA 🥺
Kao što će prosječan liberal na neki bezvezan ljevičarski argument nepromišljeno reći da stoji iza njega jer se, eto, slaže sa sentimentom, tako i prosječan desni domoljub ovu pjesmu refleksno prihvaća kao municiju za vlastiti sentiment. Glazba je sekundarna, ali drži vodu kao medij poruke.
Kao što je rekao Piko Stančić o ranom Prljavom kazalištu: “Zaista nisu nešto naročito svirali, ali toliko važna je bila ta ideja, poruka, tekst… To je bio predložak na koji se isplatilo snimiti i krumpire kako padaju po štengama!”
Drugim riječima, Thompsonova nova pjesma… postoji.
Nije toliko važno je li to dovoljno dobro, pravo pitanje je: imamo li drugog izbora?
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.