Već smo film Smrt gospodina Goluže, uspješno ili ne, prebacili u tabor blagdanskih naslova, pa nas onda ništa posebno ne sprječava da to probamo učiniti i s donekle jednako neočekivanim kandidatom za takvu kategorizaciju. U pitanju je kanadski malo spominjani neo-noir triler pod nazivom Nečujni partner (The Silent Partner) iz 1978. godine, u kojem glavne uloge tumači također neočekivani dvojac Elliott Gould i Christopher Plummer.
Ono što povezuje dva filma jest činjenica da su oba remek-djela (!), također dio radnje oba pada u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, a možemo pronaći još nekoliko manjih paralela, prije svega vezanih za nositelje radnje. Tamo Ljubiša Samardžić, a ovdje Elliott Gould, s ponosom nose afro-frizuru na bjelačkoj glavi; obojica su vodili monoton život sve dok im se nisu dogodile avanture iz ovih filmova; obojicu poslodavci podcjenjuju, a moglo bi se reći da su i prilični luzeri.
A onda su i Ljubišin Goluža i Gouldov Miles Cullen dobili priliku iskusiti stvari za kojima su oduvijek žudjeli te pokušali postići da nadalje ništa ne bude isto u njihovim životima i da zauvijek izbrišu riječ kolotečina iz svoje svakodnevice. Sve u duhu Božića i Nove godine, je l’ tako.
Radnja
Miles Cullen je bankovni službenik kojeg u vrijeme božićne gužve pokušava na radnom mjestu opljačkati čovjek u kostimu Djeda Božićnjaka. No Miles je lukava lisica kojoj je u trenutku kada je vidio Djeda Božićnjaka koji ne voli djecu nešto sinulo u glavi.
Pojavila se žarulja iznad glave, shvatio je što se može dogoditi, pa je odlučio prije Djedova čina sam uzeti veliki novac za sebe, a pljačkaša ostaviti sa sićom. U pitanju je Toronto sedamdesetih, a poznavateljima svjetske ekonomije vjerojatno je još jasnije zašto je nešto manje od 50.000 dolara zapravo velik novac. No bez obzira na to, u filmu je dovoljno puta jasno dano do znanja da je riječ o izuzetno velikoj svoti i mi filmu vjerujemo.
Dakle, Miles je profitirao, pljačkaš pod imenom Harry Reikle (Plummer) otišao je u bijeg sa sićom, a svi su uvjereni da je cijela suma kod njega.
Na jadnog i stidljivog bankara nitko i ne sumnja. Tu počinje igra mačke i miša u kojoj je tako lako uživati, a Gouldov lik pokazuje da je mnogo inteligentniji i pribraniji nego što bi itko očekivao, pa čak i njegov rival s druge strane zakona koji je, zapravo, s iste strane zakona.
I to možda zvuči kao materijal za komediju s elementima trilera ili obrnuto, no film je više nego ozbiljan i tu moramo prije svega istaknuti da Plummerov negativac daje taj mračan ton jer je on sve samo ne osoba s kojom bi se trebalo šaliti na način na koji se Miles Cullen šali, tj. Gould.
Tijekom filma Plummer, među ostalim, vrši fizičko nasilje nad jednom ženom tako što je gazi nogom po licu, drugoj odsijeca glavu nabadajući je na slomljeno staklo akvarija. Predstavlja zaista barbarski tip kriminalca koji bi većini glumaca bio najgori zločinac kojeg su tumačili u karijeri, no Christopheru Plummeru nije čak ni najgori u toj dekadi jer je nekoliko godina ranije igrao Franza Ferdinanda u Sarajevskom atentatu Veljka Bulajića.
Ipak, krvav je do ramena njegov Harry Reikle, pa je pomalo iznenađujuće što je sjevernoamerička javnost tek mnogo kasnije digla veliku frku kad se u filmu Silent Night, Deadly Night (1984) pojavio tip koji u kostimu Djeda Božićnjaka čini zlodjela s obzirom na to da je još gnjusnije stvari radio Plummer punih šest zima prije toga.
Komplicirani odnosi, emotivne izdaje...
Naravno, on se oslobađa kostima nakon pljačke na početku priče i poslije ga jasno vidimo sve do samog kraja, kada je poslužio i kao preteča Dustinu Hoffmanu u filmu Tootsie, no to su već opipljiviji spojleri.
Plummerov zlikovac daje neophodnu tvrdoću i tamu ovom trileru, a za ozbiljnost u punom značenju te riječi zaslužan je možda još više Gould, tj. čitava galerija likova s kojima mora koegzistirati. Tu prije svega govorimo o njegovim kolegama s posla, mada upoznajemo mu i oca, a na red u jednom trenutku stiže i misteriozna Francuskinja za koju bi također bio spojler kad bismo napisali ijednu riječ više.
Svi oni imaju komplicirane i prije svega odrasle odnose. Sam Miles Cullen prolazi kroz faze emotivne izdaje, povrijeđenog ponosa, imamo trenutke iskupljenja, čak i jednostavne životne radosti. Podsjetimo, sve se odvija u razdoblju kada mora skrivati tajnu da je sakrio/ukrao novac iz banke u kojoj radi dok je na meti krvoločnog manijaka.
"Odraslo" je riječ koju još jednom moramo istaknuti i nije suvišna jer upravo su odraslo savladane sve ove točke u scenariju. Čitava drama bi čak funkcionirala i bez pljačke i Plummera, no unutar ovog trilera sve je to još dodatno pojačano nekim od najuzbudljivijih scena čitave te epohe u američkoj i kanadskoj kinematografiji.
Ni Hitchcock ih se ne bi posramio, a postoji priča da je sam Alfred pogledao ovaj film u posljednjoj godini svog života i ostao oduševljen, što je veći kompliment od svega prethodno napisanog.
Ni Hitchcock se ne bi posramio
Gould igra svog Milesa sa sebi svojstvenom, naizgled hladnom distancom i uspijeva ostaviti dojam čovjeka oko kojeg se događaju stvari za koje se čini da ga ne dotiču. No na pravim mjestima pokaže emocije. Nešto slično radio je, također vrlo uspješno, u još jednom monumentalnom neo-noiru sedamdesetih - Dug rastanak Roberta Altmana.
Svaka čast njemu i Plummeru, no ničega ne bi bilo da redatelj Daryl Duke i prije svega scenarist Curtis Hanson nisu obavili vrstan posao. A Hanson je veliko ime u filmskom svijetu, pa ne iznenađuje ni to što radnja funkcionira kao švicarski sat - i u tehničkom i u narativnom smislu.
Ne postoji ni naznaka rupa u scenariju, dok su ljudska strana priče i razvoj karaktera obrađeni jednako pažljivo. Curtis Hanson kasnije je radio i na filmovima Bijeli pas, Loš utjecaj i, prije svega, Povjerljivo iz L.A., pa njegova filmografija ni najmanje nije slučajna, kao ni bilo što što se događa u Nečujnom partneru.
Uključujući i čitav podzaplet s Johnom Candyjem i tuđom bebom, koji apsolutno nije suvišan - iako bi u gotovo svakom drugom sličnom filmu bio baš takav.
Jesu li božićni i novogodišnji praznici bili pravo vrijeme za pogledati Nečujnog partnera, a sada je prekasno? Ne baš. Slična je preporuka kao i za Golužu – tada je bilo pravo vrijeme ako mrzite atmosferu na ulicama koja vam se činila više umjetnom nego organskom, te vam ne smeta da čovjek odjeven kao Djed Mraz pljačka banku umjesto da vas pljačkaju prodavači. No, ako (poput većine) smatrate da je atmosfera bila više organska, sada je odličan trenutak – pričekajte sredinu siječnja i pogledajte film što prije, dok vam ne ispari iz sjećanja popis razloga zašto ga vrijedi pogledati. A vrijedi itekako.