Nije mi bilo na kraj pameti gledati novog Supermana, PTSP od prethodne trilogije Zacka Snydera bio mi je sasvim dovoljan, no kad sam u Cinestaru naletio na trailer, PTSP se naglo povukao, a pojavila se želja da pogledam film. Prethodna trilogija koja je počela Čovjekom od čelika kreativno je osmišljena u radionici Christophera Nolana koji je u producentskoj roli bio ključan čovjek u projektu "mračnog Supermana", na čemu je uostalom već ranije doktorirao s Batmanom.
Proces je jednostavan, uzmete nekog zabavnog camp superheroja i kao odlučite ga humanizirati tako da mu date mračnu stranu, odnosno psihološki ga usložnite pa se on nešto kao bori s vlastiti demonima i slično, a time ujedno sve što je u stripu i ranijim filmovima bilo zabavno učinite smrtno ozbiljnim.
To je još donekle funkcioniralo u već spomenutom Čovjeku od čelika, no sljedeći su se nastavci (Batman v Superman: Zora pravednika i Liga pravde) pretvorili u mračno dosadne megalomanske spektakle kojima očito više nije bilo spasa, pa ni nastavka.
Warner Bros. je, baš kao i u vrijeme nastanka Čovjeka od čelika, bio frustriran činjenicom da pod ugovorom imaju najpoznatijeg superheroja na svijetu, a ovaj se uporno pokazuje financijski impotentnim pa su se odlučili za oprobanu strategiju, ajmo pokušati one more time with feeling.
Taj pokušaj pao je u krilo Jamesa Gunna koji se s Čuvarima galaksije i Odredom otpisanih pokazao kao sasvim nova krv u svijetu holivudskih superheroja, a ovaj je u ulozi koscenarista i režisera odlučio napraviti sve suprotno od Zacka Snydera i Christophera Nolana.
Da je stvar pošla dobrim putem moglo se zaključiti već kad je Bijela kuća na Supermanovo odijelo nakalemila glavu Donalda Trumpa i pohvalila se tim uratkom na društvenim mrežama. U kontekstu razgovora o političkom podtekstu novog Supermana teško je pronaći motiv za ovu Trumpovu fascinaciju, no s obzirom na stvarnu biološku dob dotičnog koju neki procjenjuju na pretpubertetsku, vjerujem da ga je privuklo isto što i mene kada sam počeo čitati stripove o Supermanu: njegova snaga, neranjivost, sposobnost letenja i upečatljiv kostim. No, ja sam imao deset godina.
Ta djetinjasta fascinacija Supermanom zapravo govori o tome kako je Superman oduvijek bio krajnje jednostavan lik, empatični dobričina koji želi svakome pomoći, što je doduše za naše vrijeme zaista pomalo zastarjelo i banalno, no njegovo karakterno zamračivanje i petparačka psihologizacija na način kako se to radi s traumatiziranim Batmanom još su banalniji.
Iz te perspektive postaje jasno da svijetao ton filma i jarke boje nisu tek puki vizualni odabir, već i mnogo više od toga, temeljna estetska odrednica i ključ za čitanje novog Supermana. Isto tako, iako priča ponovno na neki način kreće iz početka, Gunn pronalazi način da nam je u kratkim crtama ispriča, no stvarna filmska priča ipak počinje nešto kasnije, s prvim Supermanovim porazom.
Početak sage, onaj o okolnostima dolaska malog Kal-Ela na Zemlju i poruke s kojom su ga roditelji odaslali s planeta koji nestaje, vrlo brzo će postati važan kotačić u relativiziranju Supermanova identiteta. Od prvog stripa do posljednjeg snimljenog filma poznato je kako je Superman došljak, no tek kad je ta riječ zamijenjena aktualnijom imigrant, politički je podtekst priče postao užareniji nego ikad. (Pišemo dodatne bodove za Gunna.)
Gunn je elegantno, sve onako nehajno i usput, Supermanovu priču maksimalno aktualizirao: njega je oslikao kao imigranta kojemu zainteresirani lako pronađu zlonamjerne motive, no kako je dotični odrastao u Kansasu tako njegovo identitetsko pitanje nije tako jednoznačno.
Uz to, priča se dotiče sukoba koji neodoljivo asocira na ovaj aktualni izraelsko-palestinski, a u opakoj zavjeri koju vlastima otprije poznati Lex Luthor vodi protiv Supermana pojavljuju se fake news i druge medijske manipulacije te majmunski trolovi koji putem društvenih mreža upravljaju javnim mnijenjem. Sam Luthor je pak inovativni IT-jevac i bešćutni poslovni magnat, svojevrsni spoj Elona Muska i Jeffa Bezosa, pa mu tehnologija u prvom redu služi za manipulaciju i širenje područja moći.
Ipak, Gunn nije Nolan, on ideje filma ne gura u prvi plan dok i posljednji tupson u dvorani ne shvati što je autor htio reći, već ih plasira ležerno, nepretenciozno i često duhovito, što je ujedno i prilično točan opis cijelog filma. I pri tome samog Supermana vraća na tvorničke postavke, na dobričinu kojemu glavne supermoći nisu mišići i laseri u očima, već dobrota, pristojnost i empatija. Ili kako je jedan kritičar svojedobno napisao, "Superman je oduvijek bio vanilla".
No, biti vanilla u suvremenom društvu nije isto što i prije stotinu godina, danas vanilla lik više nije banalan, već ekstravagantan, da ne kažemo bizaran, o čemu uostalom najbolje govore reakcije onih kojima je svaki humanizam sumnjiv i odbojan, dakle woke.
Posebna je pažnja u ovom Supermanu poklonjena kućnim ljubimcima (pišemo još extra bodove), može se primijetiti kako gotovo svi građani Metropolisa prilikom evakuacije sa sobom nose svoje kućne ljubimce, dok je Gunn na sliku i priliku vlastitog psa Ozua stvorio Krypta, superpsa koji je u dobrom dijelu filma Supermanu ukrao show.
No, Krypto baš i nije neka dobrica kao što bismo mogli očekivati, već neposlušni i luckasti pas manje sličan Supermanu, a više njegovoj rođakinji koju smo ovdje tek nakratko sreli, a bolje ćemo je upoznati u filmu Supergirl koji će se u kinima pojaviti sljedećeg ljeta.
Sama priča nije najbolji primjer originalnosti, kreativnosti i logike, no pokušaj Lexa Luthora da zavlada Metropolisom u čemu mu na putu stoji samo omiljeni zaštitnik grada u pomalo apšisanom plavom odjelu i crvenim gaćama, ambiciozan je i povremeno spektakularan, osobito nakon što shvatimo da iza sukoba dviju izmišljenih državica iz pasivnih dijelova svijeta, stoje i veće ambicije od poslovnih. Film je dinamičan, akcijske scene spektakularne, a ako i postanu zamorne, tu je Krypto da popravi stvar.
David Corenswet kao Superman na pola je puta između Christophera Reevea i Henryja Cavilla, i zaista u lik unosi neku nepatvorenu emociju i nježnost koju se u DC Extended Universeu, uostalom baš kao i u onom suparničkom Marvelovu, rijetko sreće.
Odlična je i Rachel Brosnahan kao Lois Lane, dok je Nicholas Hoult baš onakav Lex Luthor kakav Luthor treba biti, inteligentan i ledeno hladan psihopat sasvim na razini svojih zvučnih glumačkih prethodnika (Gene Hackman, Kevin Spacey) u istoj ulozi.
Ipak, iz naše je perspektive apsolutni highlight glumačkog sektora Zlatko Burić Kićo (još dodatnih bodova za autore) koji se kao i obično glupira nekako bolje i blesavije od drugih glumaca koje dopadnu slične, da tako kažemo, ne osobito nijansirane role. I to na hrvatskom koji je dobio priliku glumiti neki egzotični jezik koji sliči na ruski, ali ipak nije ruski. I nije se obrukao.
Pa kakav je na kraju novi Superman? Ovih se dana pojavila vijest kako je zahvaljujući njemu za više od 500% porastao interes za udomljavanje pasa. Ako je i polovica od toga točno, novi je Superman nadmašio samoga sebe.