"Izbjegavam se gledati u ogledalo", kaže Stephanie Fairyington, autorica knjige "Ugly: A Letter to My Daughter" ("Ružna: Pismo mojoj kćeri") u intervjuu za The Cut.
"Uvijek me zapanji kad vidim žene kako se češljaju i gledaju ravno u ogledalo, nanoseći ruž. Ja se skrivam jer je to za mene tako ranjiv trenutak", dodaje. Knjiga autorice Fairyington zamišljena je kao pismo budućoj, odrasloj verziji njezine desetogodišnje kćeri, u kojem objašnjava svoj složen odnos s vlastitim tijelom.
"Najbrži način za potkopati ženu je reći joj da je ružna"
Fairyington u knjizi piše o konkretnim situacijama kada joj je netko u lice dao naslutiti da je "ružna", obično u usporedbi s njezinom lijepom majkom i zgodnim starijim bratom - dvoje ljudi s kojima dijeli DNK, ali koji su, iz nekog razloga, imali više sreće na genetskoj lutriji.
To ju je navelo da razvije opsesivnu potrebu za kupanjem, iako je sam čin korištenja kupaonice morala obavljati u mraku. Utjecalo je to i na njezin seksualni život te, što je možda najvažnije za knjigu, otežalo joj povezivanje s kćeri.
Fairyington se bavi i roditeljskom dilemom: kako poticati djecu da budu svoja i slave svoj izgled, a istovremeno biti svjestan da to hrani komplekse potaknute industrijom ljepote.
"Peggy Orenstein u jednoj od svojih knjiga piše da je najbrži način da se potkopa i omalovaži ženu reći joj: 'Ružna si'. Ne 'Glupa si' ili toliko drugih stvari koje bi se mogle reći da se ženu potkopa. Ali to je najgore. Kad biste to rekli muškarcu, on bi rekao: 'Ma, nebitno'. Nema isti učinak jer su očekivanja za muškarce i žene, što se tiče estetike, toliko različita", objašnjava autorica.
"Mršavost je sinonim za privlačnost"
U knjizi se dotaknula i povratkom opsesije mršavošću.
"Kultura je i dalje usmjerena prema izrazitoj mršavosti. Mršavost je na neki način sinonim za privlačnost. Mislim, ne uvijek i ne na tako pojednostavljen način, ali mislim da postoji veza. Mršavost je jedan od načina da se bude ženstven, a ženstvenost se povezuje s ljepotom jer biti ženstven znači biti malen i vitak. Mislim da biti 'žena veće građe', da upotrijebim izraz Roxane Gay, znači biti percipiran kao manje estetski ugodan", objašnjava ona.
Smatra i da svaka žena u sebi nosi "tragove tjelesne dismorfije".
Što kaže psihologija?
A što o pojmu "ružnoće" kažu psiholozi?
Ružnoća i ljepota naizgled su jednostavne suprotnosti, no te riječi nisu samo opisi, već i moralne prosudbe. Prema rječničkim definicijama, ružno je ono što je "neprivlačno ili odbojno oku, moralno odbojno, sramotno i neugodno", dok je ljepota "kombinacija kvaliteta koja oduševljava osjetila, moralni osjećaj ili intelekt".
"Fizičko i moralno se tako poistovjećuju: ljepota se izjednačava s dobrotom, a ružnoća sa zlom. Te dvije jednadžbe, iako ih često nismo svjesni, duboko oblikuju našu kulturnu estetiku, osobito kada ih primjenjujemo na ljude", piše Psychology Today.
Da takav način razmišljanja nije samo stvar jezika, već i književnosti, medija i svakodnevice, potvrđuju i brojni primjeri iz stvarnog života.
Slučaj Susan Boyle
Susan Boyle postala je svjetski fenomen nakon nastupa u natjecateljskom talent showu. Razlog njezine slave nije bio samo pjevački talent, već i zapanjujući nesklad između njezina glasa i, kako su mnogi komentirali, "neuglednog" ili "zapuštenog" izgleda 48-godišnjakinje.
I publika i žiri bili su šokirani činjenicom da netko tko "izgleda tako loše" može pjevati "kao anđeo".
U svijetu zabave navikli smo na spoj lijepih lica i lijepih glasova, poput onih Shanije Twain ili Beyoncé. Svako odstupanje od tog pravila doživljava se kao proturječje. Upravo slučaj Susan Boyle razotkriva koliko je duboko ukorijenjena predrasuda prema "ružnome", ali i koliko smo je malo svjesni.
Komentar časopisa Time "Dakle, ONA može pjevati. Pa što?" savršeno to ilustrira. Novinarka Tanya Gold je u The Guardianu postavila ključno pitanje: "Je li Susan ružna? Ili smo ružni mi?"
U tekstu je navela da je odgovor "i jedno i drugo", ističući ponovno zamjenu teza - poistovjećivanje nečijeg fizičkog izgleda s moralnom osudom nas samih zbog vlastitih predrasuda. Fizičko postaje moralno, a ružnoća se izjednačava sa zlom.
Pritom se otkriva i dvostruki standard. Estetske predrasude znatno su strože prema ženama nego prema muškarcima. John Lennon, Ringo Starr ili Luciano Pavarotti prvenstveno su poznati po talentu, a ne po izgledu. Suprotnost ružno/lijepo stoga nije samo estetska, već i spolna diskriminacija, smatraju psiholozi.
"Što me naučila ružnoća?"
Robert Hoge je prije nekoliko godina za The Guardian napisao tekst naslova "Pet stvari koje sam naučio zbog svoje ružnoće".
"Kad ljudima kažem da sam ružan, obično čujem blago, dobronamjerno neslaganje i fraze poput "svatko je lijep na svoj način". No, to je laž. Ako ja nisam ružan, onda to nitko nije, a danas mi je ugodno to reći o sebi jer sam shvatio da je moj izgled samo dio onoga što jesam. Ta se spoznaja razvijala godinama kroz razmišljanje, zadirkivanja, prijateljstva i ljubav", započinje u tekstu autor čiji je izgled rezultat zdravstvenih problema - rođen je s tumorom na licu.
Pet stvari koje je izdvojio iz svog iskustva su sljedeće:
Ružnoća nije nedostatak ljepote
"Ružnoća nije nedostatak ljepote. Nije njezina suprotnost. Ružnoća je sama za sebe čudesna stvar. Definirati ružnoću isključivo kao suprotnost ljepoti znači sužavati naš pojam normalnosti. Kratak pogled u povijest otkriva da je definiranje ljepote na jedan specifičan način samo još jedan modni hir, podložan promjenama sa svakom sezonom.
Svoditi nečiji izgled samo na odnos prema toj definiciji uskraćuje nam svima jedno duboko bogatstvo. Izgled je povezan s identitetom i samopoštovanjem, a priznavanje širokog spektra različitosti u izgledu pomaže nam da prepoznamo i razlike među ljudima općenito."
Prihvatimo razlike u izgledu bez vrednovanja
"Prestanite ljude uvjeravati da razlike u izgledu nisu važne tako što ćete se praviti da one ne postoje. Kad se ljudi iz pristojnosti pretvaraju da sam lijep, obezvrjeđuju moj izgled, a time i mene. Ono što doista trebamo učiniti jest prekinuti vezu između izgleda i skupa osobina koje mu se pripisuju.
Naučeni smo povezivati određene karakterne crte s ljepotom i ružnoćom, to čine čak i bajke koje pričamo djeci. No to što je netko privlačan ne znači automatski da je dobar ili pametan. Isto tako, ako je netko manje privlačan, ne znači da je automatski zao ili glup.
Zvuči varljivo jednostavno, no sve mora početi od toga da ljudi prihvate kako je u redu prepoznati međusobne razlike i shvatiti da te fizičke karakteristike ne dolaze u paketu s određenim osobinama ličnosti."
Ljepota nije jedna točka, već milijun odredišta
"Ljepota je 'sporno' područje. Predodžbe o tome što jest ili nije lijepo neprestano se mijenjaju. Međutim, ako ljepotu definiramo kao jednu točku na skali čija je suprotnost ružnoća, nitko osim možda supermodela neće dobro proći.
Ljepota nije konačno odredište na karti s blagom; ona je zapravo milijun različitih odredišta, s milijun različitih puteva do njih. Šira definicija ljepote stvara prostor za bolje prihvaćanje različitosti u izgledu."
Naš govor o izgledu sputava dječju prirodnu znatiželju
"Imam novost za vas: naša su djeca daleko ispred nas po tom pitanju. Često razgovaram sa školskim grupama o izgledu i invaliditetu. Kad ih pozovem da postavljaju pitanja, vrlo brzo se pojavi jedno koje glasi otprilike ovako: "Kako je na vaš život utjecalo to što izgledate tako drugačije?"
Kad im odgovorim da je bilo i teških i zabavnih trenutaka, ali da moj izgled nije definirao čitav moj život te da se svatko od nas suočava s nekim izazovima, vidim mnogo glavica kako klimaju s razumijevanjem. Djeca bi me odmah prozrela da im pokušam reći kako moj izgled nije imao golem utjecaj na moj život. Dječja pitanja o izgledu su važna.
Ona su prirodno znatiželjna o svemu što im se čini neobičnim. Kada pitaju zašto netko izgleda drugačije, a mi im odgovorimo da izgled nije važan, zapravo toj osobi činimo medvjeđu uslugu, prekrivajući njezin izgled plaštem nevidljivosti. Ako potaknemo dječju iskrenu znatiželju, pomoći ćemo im da ostanu znatiželjni i puni prihvaćanja cijeli život."
"Moja ružnoća je ključan dio mene"
"Ako me pokušate odvojiti od mojih ožiljaka prije nego uopće počnemo razgovarati, onda je to kao da nikada nisam ni postojao."