U zagušljivoj i pretoploj sobi jeftinog hotela u Sajgonu, leži bunovni i depresivni satnik Benjamin L. Willard. Klepetanje stropnog ventilatora stapa se sa zvukom helikopterskih elisa u Willardovim košmarima na javi. I sve turobne misli što se roje u glavi časnika mučenog PTSP-om sažimaju se početnim riječima pjesme: This is the end, my only friend.
Prikovan sam za stolicu jedinog modernog kina u mom gradu, opčaran zvukovima i slikama, narančasti dim curi s platna, helikopteri prolijeću pokraj nas.
Pjesma me puca iz prve.
"To su Doorsi", šapuće moj upućeni prijatelj.
Nisam prvi put čuo za njih, znao sam nekoliko njihovih pjesama.
A ovo je nešto sasvim drugo, jedna potpuno nova dimenzija za mene, strašna i uzvišena.
Godinama kasnije shvatio sam dubinu i stravu središnjeg, narativnog dijela pjesme, u kojemu ubojica s licem iz antičke galerije odlazi u rodnu kuću, posjećuje sestru, pa brata, da bi onda zakucao na vrata roditeljske sobe. "Oče? Da, sine? Želim te ubiti. Majko? Želim te..."
Antički lik je Edip, onaj na kojemu Freud utemeljio svoju psihoanalizu.
Jim Morrison je izazvao nemali skandal u holivudskom noćnom klubu Whisky A Go Go kad je 1966. eksplicirao što bi to Edip učinio vlastitoj majci. Otkazali su suradnju Doorsima, Morrisona se odrekao i vlastiti otac, ugledni kontraadmiral. Ni na albumu koji se pojavio na samom početku čarobne 1967. godine namjesto"fuck you" koje je stajalo u izvornom tekstu imamo samo sirovi krik.
Nije to pjesma o Jimu i njegovoj obitelji, nego o sumraku civilizacije.
Onom sumraku koji se strovalio na nesretnu dušu satnika Willarda i prije no što je dobio zadaću da smakne još luđeg pukovnika Kurtza.
I prije no što se pojavio rock bilo je bendova s pjevačem, ali frontmen je posebna kategorija, koju je ustanovio Mick Jagger, a usavršio i do krajnjih granica doveo Jim Morrison.
Frontmen je zapravo šaman koji očarava publiku.
Morrison je učio od raznih – Velvet Undergrounda, Marlon Branda, Van Morrisona, ali je na sceni on prije svega bio on. Započinjao bi svoj nastup obično potpuno mirno, svjestan da je njegova snaga prije svega u riječi koje je izgovarao kao da priziva demone.
I dok su neki profesionalci naučili da na sceni budu ono što publika očekuje od njih, on je sebe potpuno razotkrivao na sceni, pršteći emocijama i ne baveći se time kako će tko reagirati. Makar to bila i prilično brutalna policija. Na koncertima Doorsa oni su zahtijevali da publika sjedne (čujete to i na početku njihovog živog albuma Absolutely Live).
"Pojedi ga!", viknuo je Morrison policajcu koji ga je ukorio zbog ljubakanja s nekom djevojkom u prije nastupa iza pozornice. Policajac je, već kako to po redu ide, izvukao sprej sa suzavcem i zaprijetio: "Ovo ti je posljednja šansa". Morrison mu je uzvratio: "Ovo ti je posljednja šansa da ga pojedeš!" i dobio sprejem u lice. Uzgred je pošprican i nesretne djevojka, sve u ime zakona.
Sat vremena trebalo je Jimu da se oporavi i nastupi. Onda je pred publikom na sebi svojstven način ispričao što se dogodilo, zbog čega je policija upala na pozornicu. "Reci što imaš, čovječe!", gurnuo je Morrison mikrofon šerifu.
Odvukli su ga sa scene, publika je poludila gledajući sve to, a Morrison je optužen ni manje ni više nego za podizanje pobune. Uhićena su i tri novinara, valjda da se ispuni dnevna kvota uhićenja. Srećom, imaju nešto pametnije sudstvo, pa su sve optužbe uskoro odbijene zbog nedostatka dokaza (dokaza za što?).
Morrison nikada nije igrao po pravilima, posebno ne kad su ona bila totalno bezvezna. U rujnu 1967. nastupili su na šou Eda Sullivana, onoga koji je proslavio Elvisa i Beatlese. Za bend koji je tek počeo s usponom i imao samo jedan pravi hit (Light My Fire) ovo je bila prilika života.
Znate tu sjajnu ljubavnu pjesmu za koju je glazbu i tekst napisao gitarist Robby Krieger, a besmrtni uvod pridodao klavijaturist Ray Manzarek. Izvorno traje preko šest minuta, što su za singlicu, komad vinila nesposoban nositi toliko glazbe na sebi, morali debelo skratiti.
U to je vrijeme vladao lov na sve pjesme koje bi ikako mogle asocirati na drogu, tako da je na nišan Eda Sullivana došao i stih "Znaš da bih bio lažov kad bih ti rekao da nismo mogli doći još više (higher)" Jer, high je riječ koja može označavati i stanje opijenosti. Možete biti sigurni da Kriegeru to nije padalo na pamet, ali je Sullivan od njih zahtijevao da namjesto higher otpjevaju better, iako se to definitivno ne rimuje s liar.
Naravno, Jim to nije poslušao, premda neki misle da je htio, samo je zabunom ipak otpjevao izvornu verziju. Mislim da oni oko Jima nikada nisu dvojili da se on na to namjerno oglušio.
Konzervativni Ed Sullivan koji je proslavio rockere samo zato što je nanjušio ogromnu lovu, odmah im je otkazao već dogovorenih šest narednih nastupa. Kad je neki novinar upitao Jima što misli o tome, on je djetinje veselo odgovorio: "Hej, čovječe, upravo smo nastupili kod Sullivana!"
Mogli ste već tog trenutka reći da imate pred sobom buduću rock legendu.
"Probudih se jutros i uzeh si pivo", pjeva Jim u Roadhouse Blues, jednoj od najjačih blues rock pjesama svih vremena.
Nažalost, alkohol je odavno već postao dio njegove svakodnevnice, već je s 19 godina imao problema s policijom zbog pijanstva. Znao je pod utjecajem etanola doći i na nastup, pa praviti još gore skandale (poput simuliranja samozadovoljavanja), pijan je bio i kad je na sceni dobio zasluženu jezikovu juhu od Janis Joplin.
I po svemu sudeći, bio je pijan i kad je iznenada umro u Parizu, 3. 7. 1971., pridruživši se na taj način onom sve većem klubu glazbenika koji su umrli s 27 ljeta, nepunu godinu nakon Hendrixa i Janis. A od svih tih legendi, jedino se njemu hodočastilo na Père Lachaise groblje, znao sam barem desetak osoba koje su tvrdile da u maloj staklenki čuvaju komadić zemlje s Jimovog posljednjeg počivališta.
On je svakako bio skandalozni frontmen (i prilično solidan pjevač), ali je prije svega bio pjesnik. I to katkad vrlo ambiciozan, dovoljno je da poslušate posthumno objavljeni An American Prayer. Upijao je Nietzschea, Rimbauda, Baudelairea, Ginsberga i mnoge druge čarobnjake misli i riječi.
Analizi Jimove poezije možete posvetiti cijelu knjigu. Ostavljam ovdje samo ovu besmrtnu stvar, Robbijevu sjajnu minijaturu na gitari, Rayovu prekrasnu uvodnu solažu u dorskom modalu i jedan od najboljih stihova u povijesti rocka: "Into this house we're born, into this world we're thrown, like a dog without a bone, an actor out on loan"
Sedam i pol minuta čiste magije benda koji je zauvijek nestala onog dana kad je umro Jim.
Jer, bend je glazba, a frontmen je čarolija.