POSTOJI bezbroj razloga zbog kojih bi nekad veliki glumci pristali sudjelovati u reality showu, ali najčešće se radi o samo jednom - posrnuloj karijeri.
Realno, ne postoji u tome ništa suštinski užasno, jer već smo odavno stvorili svijet u kojem smo svi više-manje dio svijeta zabave, a jedina je razlika u tome koliko je nišna naša publika. I da, malo vas rastuži kada vidite da je Alec Baldwin spao na ovakve projekte, ali ovaj reality ispod površine je ipak nešto više od toga.
Ne puno više, ali svakako zanimljivije.
Ukratko, Alec Baldwin nije prisiljen snimati ovo jer je upao u dugove ili zato što mu je karijera toliko "zaronila" da bi ovo prepoznao kao jedan od izlaza. Njegova karijera daleko je od one koju je imao kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, kada je bio ne samo zvijezda već i celebrity čiji je život bio aktivno pod povećalom tabloida, ali i daleko otpornija nego što mnogi misle.
Reality show koji trenutačno snima daleko je "čišća" i pristojnija verzija onoga što je proživljavao tijekom razvoda od Kim Basinger, ali poanta nije privući pažnju na svoj privatni život, već interes za privatnim životima slavnih iskoristiti kako bi "oprao" imidž koji je ostao možda i nepovratno ukaljan nakon tragedije koja se dogodila na snimanju filma Rust, kada je je slučajno ubijena snimateljica Halyna Hutchins.
I dok će neki reći da je ovo suludo i da nitko pri zdravoj pameti ne može vjerovati da je Baldwin kriv, već da je riječ o tragediji, drugi neće biti toliko puni razumijevanja i smatrati ga u najmanju ruku sudionikom u ubojstvu.
Sud je odluku donio, slučaj je odbačen i glumac je više-manje proglašen nevinim. No, kako to i inače biva, Baldwinov već ionako načeti imidž je ozbiljno narušen, a reality show je jedan od načina da se situacija donekle izgladi te da javnost dobije uvid u to kroz što je obitelj prolazila u vjerojatno najtežim trenucima života.
Problem formata reality showa je to što ovo ne može biti samo "dokumentarac" o tragediji već i zabava za široke mase, a taj spoj je ponekad zapanjujuće lišen čak i najmanje naznake takta.
Primjerice, Hilaria Baldwin u jednom trenutku suosjeća s obitelji snimateljice, da bi se već u sljedećoj rečenici razvlačila po trosjedu u jednoj od svojih joga poza i pričala o tko zna čemu sa španjolskim naglaskom koji se pojavljuje i nestaje ovisno o tome je li zaboravila da nije Španjolka Hilaria već Hilary iz Bostona.
A kad maknemo sve elemente ovog pokušaja kemijskog čišćenja obraza, ostaje samo činjenica da ova obitelj jednostavno nije dovoljno zabavna da biste u njihovim avanturama uživali.
Alec se uglavnom vuče po kući jer, osim što je čovjek prestar za toliko dječurlije, cijeli ovaj slučaj izazvao mu je depresiju zbog koje ponekad, kako sam priznaje, ne može ustati iz kreveta. Hilaria pak nije dovoljno zabavna da bi održala bilo kakav interes jer najzanimljivija stvar vezana za nju oduvijek je bila to da lažira svoje podrijetlo.
U ovom showu to se samo ponekad dogodi i većinu vremena ponavlja da je samo "obična mama"... s milijunima na računu, asistentima i dvije dadilje. Ali u svakom drugom pogledu obična. A djeca, djeca su klasična razmažena bogataška djeca čija vas privilegiranost i neodgojenost u najboljim trenucima nervira, a u najgorim tjera da prekinete gledati.
Tek smo u trećoj epizodi, ali teško je povjerovati da nitko nije primijetio da je ovo jako loš PR za glumca, koji bi daleko više profitirao od zaborava javnosti nego od ovog podsjećanja na tragediju koje u konačnici baca novo negativno svjetlo na sve uključene.
Zapravo, čini se kao da Baldwin ovdje primjenjuje istu metodu kao i na svojim društvenim mrežama gdje ljude zasipa privatnim sadržajem čiji narativ kontrolira kako tabloidi ne bi sami kopali i donosili zaključke na svoju ruku.
Jedina dobra stvar je vjerojatno to da serija nije dovoljno popularna da bi izazvala bilo kakvu pa tako ni negativnu reakciju.