DANAS su svečano objavljene nominacije za diskografsku nagradu "Porin 2009", a dodjele, šesnaestog po redu Porina, ovog će se puta održati u Biogradu, 9. svibnja.
Pogledamo li reakcije, Hrvoje Markulj, glavni tajnik "Porina" doslovno je jedini čovjek koji o Porinu govori s određenim simpatijama i poštovanjem prema samoj nagradi, a čim se maknemo od tabora organizatora, ne postoji jedna jedina osoba koja se o ovoj nagradi izjasnila pozitivno.
Bez obzira na kojoj se strani nalazili, činjenice govore same za sebe. Porin je u potpunosti izgubio sjaj koji je potreban za ovaj tip nagrada i ako se u skorije vrijeme nešto ozbiljno ne promjeni, a predviđanja nisu sjajna, ovo bi mogla biti i posljednja dodjela "Porina" poslije koje povratka neće biti. I neovisno o tome što organizatori tvrde kako samu nagradu valja odvojiti od "predstave" koju iz godine u godinu prati sve više i više skandala, a sve manje i manje gledatelja, činjenica je da upravo ta "predstava" koju se uporno gura u drugi plan i tretira kao nešto manje važno, jest jedini način na koji će publika doživjeti ove nagrade.
Kada ta televizijska manifestacija ne bi bila bitna, nagrađeni bi svoje statue mogli pokupiti na porti ili bi im se iste mogle biti dostavljene poštom, pa zašto onda uopće trošiti novac na nešto što je u tolikoj mjeri trivijalno.
Stvarnost je potpuno drugačija i činjenica je ta da uz određene promocijske trikove koji su ovoj dodjeli nasušno potrebni, samoj dodjeli nedostaje života i u ovoj fazi djeluje kao nešto što je ostalo iz prošlog sistema, a održava se još samo zbog neke navike i važnosti koja postoji samo u glavama organizatora. Čak štoviše, ova diskografska nagrada djeluje kao utjelovljenje cjelokupne diskografije koja je na koljenima i održava se sve dok ama baš svi ne zaključe da je originalni CD poput one velike vrećice koju vam naplaćuju u dućanima. Kupujete ih sve dok ne doznate da su male vrećice besplatne i da nema razloga da kupujete jednu veliku ako možete uzeti tri male.
Bez daljnjega, neki izvođači još uvijek drže da je Porin važan i osjećaju da je čast preuzeti upravo tu statuu i zahvaliti se svima koji su pomogli da se ostvari... Bla, bla, bla... No, što će se dogoditi kada shvate da njihove zahvale ne gleda baš nitko i da im sama dodjela upravo te nagrade ne donosi nikakve dodatne bodove jer ako nikog nije briga za tvoju nagradu, koja je njezina funkcija? Da, riječ je o nagradi koju vam dodjeljuje struka, dakle ljudi koji bi trebali znati o čemu govore i koja je vaša stvarna vrijednost kao izvođača, ali nagrada struke neće održati vašu karijeru koja je nagrižena sa svih strana. Sve djeluje kao da će u skorije vrijeme domaći izvođači primati Porina s istim onim entuzijazmom kojim bi, primjerice, Coldplay primio Porina za najbolju pjesmu. Dakle, "tamo neka nagrada".
Čak i oni "posljednji Mohikanci" koji još uvijek vjeruju u nagradu polagano shvaćaju da se drže za posljednje daske tonućeg broda, ali još važnije - da se sumanuto drže za sjećanje na ono što je nagrada nekoć predstavljala.
S druge strane, ovogodišnji Porin pokazuje znakove buđenja, ali pitanje je hoće li to biti dovoljno.
Nagrade za životno djelo je jedina kategorija kojoj se baš ništa ne može zamjeriti
Ipak, ono što se nakon površne analize kategorija posebno ističe jest dojam da smo imali izrazito dosadnu glazbenu godinu. Barem u ovom slučaju.
Što se nagrada za životno djelo tiče, ove godine one pripadaju Ljubi Kuntariću, Terezi Kesoviji, Miroslavu Miletiću i Dini Dvorniku i ako ništa drugo, barem je to neko svjetlo na kraju tunela jer ovoj se kategoriji ne može ništa zamjeriti.
Foto: Vlatka Hren, NiC, Index, Damjan Tadić (Cropix)