OD SVIH horor trikova, "jump scareovi" ili kako god u Hrvatskoj nazivali "cimanja", vjerojatno su mi najomraženiji i daleko od toga da nisam volio filmove koji se na njih oslanjaju, ali rijetki su oni koji ih uspiju opravdati.
U slučaju filma Until Dawn, ta cimanja ne samo da nisu opravdana već se radi o doslovno jedinom triku koji imaju i ekipa nema milosti. Drkaju vas od početka do kraja. Štoviše, doslovno prva scena u filmu je cimanje nakon kojeg u sat i 43 minute možete računati na barem pet komada u pet minuta. Ponekad je to jedan jump scare, a ponekad vas "iznenade" pa ubace dva komada za redom jer... zašto ne?
Kada je film napokon završio, nisam najsigurniji da uopće imam jasno mišljenje o tome je li loš ili OK, znam samo da mi je neopisivo išao na jetra.
I da se razumijemo, većinu puta me uspio iscimati, ali ne zato što se dogodilo nešto uistinu strašno već isključivo zato što uz svaku iznenadnu scenu dolazi i taj neopisivo iritantni miks izuzetno glasnih zvukova koja će neke nesumnjivo uvjeriti da se događa nešto strašno, ali ako ste pogledali više od deset horora, vjerojatno znate da je svaki od njih potrebno opravdati.
To je posebno razočaravajuće jer film je najavljen trenutačno popularnom marketinškom forom pa je sve najavljeno kao jedan od onih filmova koje "nećete izdržati" a da se ne onesvijestite/ispovraćate/umrete od srčanog udara pa oživite samo kako biste ponovno umrli 15 minuta kasnije.
Until Dawn je u svojoj izvedbi zapravo neopisivo retro i to samo po sebi nužno i nije loša stvar jer ne mora sve biti "arisasterovsko" ili "roberteggersavo" građenje jeze dugim scenama usamljene vrbe na vjetru. U redu je ekipu ponekad dobro iscimati, ali netko bi redatelju Davidu F. Sandbergu rekao da je dobro ponekad imati i drugo oružje u arsenalu.
No, da ne duljim o cimanju iako teško da mogu pisati o bilo čemu drugom.
Radi se o filmu koji je nastao prema istoimenoj video igri (koja, čisto onako usput, ima daleko poznatiju glumačku postavu), ali da vam budem sto posto iskren, ne znam mogu li vam uopće prepričati što se događa u filmu za što postoje dva objašnjenja: ili nisam dobro pratio, ili je scenarij potpuno besmislen.
U svojoj srži osmišljen je tako da počiva na klasičnim slasher temeljima pa hrpa mladih dolazi u vukojebinu kako bi pokušali otkriti što se dogodilo sa sestrom junakinje pod imenom Clover. Naime, njena sestra Melanie misteriozno je nestala godinu dana ranije, a jedina smislena ideja koja studošima pada na pamet je da dođu u tu vukojebinu i lutaju šumom dok ju ne pronađu.
Naravno, taj plan pokazuje se krajnje debilnim, kao što i jest i kao što u svakom poštenom hororu i treba biti, a oni završavaju u misterioznoj kući iz koje ne mogu pobjeći jer svaku večer iznova ginu na sve maštovitije načine da bi se ponovno probudili i krenuli u novi pokušaj bijega, bogatiji za znanje prethodnog pokušaja.
Ukratko, ovo je "roguelike horor film" i to bi bila čak i fenomenalna ideja koja na zanimljiv način odaje počast izvorniku da je Sandberg i scenaristi Gary Dauberman i Blair Butler ne useru nezaustavljivom serijom cimanja i pričom koja se do kraja (kao) razjasni, ali zapravo se ne razjasni jer ako malo bolje razmislite o tome što se tijekom raspleta izgovorilo, ispada da kraj filma s tim nema apsolutno nikakve veze.
Ono s čim film također jedva ima veze je igra koju mnogi vole upravo zbog priče, tim više jer se radilo o vrlo filmičnoj igri koja odaje počast mnogim horor podžanrovima. Donekle mogu razumjeti zašto su autori filma od igre odlučili posuditi samo neke elemente i napraviti nešto svoje, ali problem je to što im za rukom nije pošlo napisati bolju priču.
Ono što smo u konačnici dobili je vrlo neobičan hibrid koji je na pragu toga da bude nešto zanimljivo, ali taj prag nikada ne prelazi jer se prebrzo zakopaju u priču koja nije dovoljno razrađena da bi vas uopće natjerala da poželite doznati što se zapravo događa.
Jednostavno čekate da sve što prije završi i da vam serviraju to polusmisleno objašnjenje samo da iritantni jump scareovi napokon prestanu. Nemam pojma kako će nove generacije reagirati na ovo. Možda eksplodiraju od ushita i pronađu novi razlog da u kinima započnu kaos kao da se na platnu pojavio Chicken Jockey.
Zaista je sve moguće. Ono što znam je da sam ovakav horor previše puta pogledao da bi ovo smatrao dobrim. Istina, vidi se da film nije jeftin i da su raspolagali s više nego pristojnim budžetom tako da mu taj aspekt malo tko može zamjeriti. Ali to je više manje to.
I za kraj, jesam li "preživio" ovaj strašan film? Jesam. Jedva. Je li to dobra reklama? Apsolutno ne.