Koliko god se utapali u fantazijske sadržaje, stvarni život se i dalje pokazuje neobičnijim, uzbudljivijim, surovijim i nevjerojatnijim nego što bilo koja serija ili roman mogu dočarati. O motivima za gledanje i zanimanje za true crime podžanr već smo pisali, te je ovo samo tematski nastavak s ciljem probiranja po trenutačnom izboru iz voljenog nam žanra.
Jedan od sigurno mračnijih aspekata uživanja publike u istinitim zločinima jest činjenica da se u njima prikazuje posrnuće i pad nekoga slavnog i poznatog. S obzirom na to da francuski alternativni rock nije naročito popularan kod nas, možda bismo mogli odbraniti se od ovih optužbi i zanimanje za slučaj pjevača Bertranda Cantata, koji je u srpnju 2003. u hotelskoj sobi u Vilniusu, u Litvi, usmrtio svoju djevojku, glumicu Marie Trintignant, pripisati samo želji za novim zanimljivim pričama koje nam do sada nisu bile poznate.
Potencijalno, ovaj trodjelni dokumentarac može funkcionirati kao putokaz prema glazbi njegovog benda Noir Desire i produbiti melankolična osjećanja izazvana njome, naročito u pjesmi Le Vent Nous Portera, nespornom remek-djelu. Međutim, više od toga, on ispituje percepciju ovog zločina u medijima koji su ga u to vrijeme, umjesto femicida, nazivali "ubojstvom iz strasti".
Nasilna i opsesivna priroda Cantata dodatno je istražena vezano za period njegovog daljnjeg života, s posebnim osvrtom na samoubojstvo bivše mu supruge Krisztine Rády, koja je na suđenju svjedočila u njegovu korist, a onda digla ruku na sebe 2010. nakon dugogodišnjeg maltretiranja koje je morala trpjeti.
Nadovezujući se na prethodni izbor, opet u fokusu imamo stvarnu tragediju koja uključuje nekoga tko nam je u ovom slučaju daleko poznatiji - najslavnijeg iz čuvene hollywoodske glumačke obitelji Baldwin, Aleca Baldwina.
Međutim, ovaj dokumentarac ne troši se u nasladi nad njegovom nesrećom, iako se krivica njega kao producenta filma Rust, na čijem je setu stradala snimateljica Halyna Hutchins, itekako preispituje.
"Nijedan incident", kako kaže jedan od intervjuiranih, "ne događa se slučajno, već mu uvijek prethodi niz uzročnih grešaka." Kaos filmskog seta u najmoćnijoj filmskoj industriji na svijetu može biti toksično, ali i opasno okruženje.
I to ne samo opasno po psihu, već, kako je mlada i talentirana Halyna spoznala, i po goli život. Bojna municija nečijom je greškom izmiješana s ćorcima i Alec Baldwin ispalio je 21. listopada 2021. fatalni hitac, ubivši nju i ranivši redatelja Joela Souzu.
Osim neizbježnih intervjua, film obiluje arhivskim snimkama sa seta, ali osvrće se i na medijsku popraćenost i senzacionalizam samoga slučaja, koji je u svemu nekako "pojeo" tragični aspekt i činjenicu Halyninog kreativnog i sadržajnog života, što dijelom ovaj film, načinjen od strane njezine prijateljice Rachel Mason, pokušava ispraviti.
Simptomatično i simbolično, ali žene u ovom (i vjerojatno svakom drugom) izboru čine uvjerljivu većinu kao žrtve zločina i nasilja. Ako pogledamo dostupnu svjetsku statistiku, muškarci su u gotovo svim zemljama postotno brojniji kao žrtve ubojstava (59%-41% za Hrvatsku u 2017.), međutim, istodobno su postotno i brojniji počinitelji.
S druge strane, iz antropoloških, kulturnih i brojnih drugih razloga koji se nekako podrazumijevaju, prirodno jače reagiramo na smrti žena i dublje nas pogađa njihovo stradanje, te su slučajevi ubojstava poput ovih u filmu Gone Girls gotovo neizbježni u žanru true crimea.
Redateljica i kreatorica Liz Garbus istražuje slučaj serijskih ubojstava na Long Islandu koji su trajali od 1993. do 2011., završavajući s 11 pronađenih i moguće još nenađenih tijela. Zanimljiv kut je da su sve ubijene djevojke bile prostitutke, samim tim osobe na društvenoj margini, čiji će nestanak izazvati manju angažiranost institucija, ali i manju empatiju društva i javnosti.
Garbus u svom djelu, iako zainteresirana za kriminološki aspekt priče, ipak naglašava ovaj nedostajući humani kut i trudi se fokusirati na ono što je iza zločina neminovno ostalo - obitelji žrtava, njihova tragedija, bol i potreba za pravdom.
Ne. Ne radi se ovdje o onom stvorenju koje se mlati sa Schwarzeneggerom u prašumi, odnosno o nekoj od njegovih skorijih reinkarnacija. Radi se o kritičkom radu mladog filmaša Davida Osita koji je početkom godine prikazan na Sundance filmskom festivalu.
Njegova tema, u užem smislu, jest emisija koja se nekoć prikazivala na NBC mreži - To catch a predator, a čiji se siže sastojao od realnih situacija u kojima su "mamci" koji su se predstavljali kao maloljetnici stupali u kontakt s odraslim osobama i "navlačili" ih na lokacije pokrivene kamerama, gdje bi potom ovi potencijalni pedofili bili snimani i uhićeni.
Osit je kao bivši fan programa koji se emitirao 2004.-2007. u međuvremenu otkrio internetsku bazu obožavatelja showa s mnoštvom nemontiranog arhivskog materijala, shvativši da je fenomen veći i trajniji nego što je mogao slutiti, a onda je, naravno sa zrelijim autorskim pogledom, načinio inverziju i u širem smislu postavio pitanje moralnosti cijele stvari.
Vraćajući se opet na početak priče o cijelom true crime žanru, ovaj film postavlja isto pitanje na koje se i sami često vraćamo - u kojem se trenutku publika pretvara u sudionika i izobličava u gora čudovišta gladna senzacije i ljudske patnje kao fiksa bez kojeg ne može živjeti. U kojem će trenutku, u nedostatku postojećeg, autori true crimea biti voljni da, radi gledanosti, i sami počine zločin.
Iako objavljen u 2024., ipak ga moramo uvrstiti u izbor. Tko god je prije nekoliko godina gledao prvi dio priče o mega čudnom, intrigantnom, sumanutom Robertu Durstu, sasvim sigurno neće propustiti njegov nastavak.
U slučaju da možda ima i onih koji nisu, ostavit ćemo detalje zapleta Jinx I uglavnom neotkrivenim, uz samo mali reveal da se tu radi o osobnoj ispovijesti u kameru redatelja Andrewa Jareckija spomenutog Dursta, koji je bio nasljednik ogromnog bogatstva svoga oca, nekretninskg magnata iz New Yorka, Seymora Dursta.
Uz to, bio je i čimbenik niza misterioznih zločina koji su se protezali desetljećima unazad, a svi su ostali neriješeni, sve dok on sam nije odlučio progovoriti i pružiti svoju verziju događaja za koje je optuživan, uz još mnoštvo bizarnih detalja iz svoje živopisne biografije.
Nastavak na koji se čekalo gotovo deset godina pruža nam završnicu punu otkrivenja kakva ni najbolji tvorci kriminalističkih romana ne bi umjeli smisliti. Apsolutni must za fanove prvog dijela i dvostruka poslastica za sve dosad neinicijane.