Performans: Umjetnost bunta, ekstremizma, interakcije i reakcije

TOMO ĆALETA je 1972. godine počinio samoubojstvo u Splitu skočivši sa zgrade i, navodno, držeći u rukama natpis "Ja sam umjetnik". To je proglašeno ultimativnim performansom u povijesti hrvatske suvremene umjetnosti. Vlasta Delimar je projahala gola Zagrebom i zaklala pijetla u Klovićevim dvorima. Tomislav Gotovac je čestom koketirao sa seksom i pornografijom, a Slaven Tolj sat vremena šetao metropolom s crnom kacigom na glavi glumeći Pukanićevog ubojicu. Marko Marković je pio svoju krv, a Siniša Labrović vlastitu mokraću.

Sve su to pokušaji ljudi, umjetnika, da realiziraju svoju potrebu reakcije na društvene pojave, anomalije, osjećaje te odnose koji ih tište kroz performans koji je, u svojoj najužoj definiciji, stvaran događaj koji se odvija ovdje i sada. Iako je performans kao medij svoj legitimitet u umjetničkom smislu stekao još sedamdesetih godina, kod nas je ta praksa i dalje marginalizirana i neshvaćena, kako u javnosti, tako i u umjetničkom miljeu.

Jeo janjetinu, pio gemišt, a hrvatskom zastavom obrisao zamašćene ruke i bradu

Performansi nisu uvijek ekstremni, krvavi i kontroverzni, često su krajnje bezazleni i jednostavni. Primjer je i nedavna izvedba poznatog performera Siniše Labrovića koji je na tvrđavi Kamičak u svom rodnom Sinju, pored oko 200 okupljenih promatrača, pojeo kilogram janjetine i pio gemišt, a kao ubrus mu je poslužila hrvatska zastava s kojom je na kraju obrisao zamašćene ruke i bradu. Svoje djelo je izveo u okviru "Večeri performansa" koju je organizirala udruga mladih Sinjana "Sinjski kulturni urbani pokret", a svoje viđenje zadane teme - načina na koji se pojedinac uklapa u društvo koje ga okružuje - iznijeli su i Marko Marković i Ana Opačić.

"Kakva je to umjetnost?", bili su najčešći povici iz publike, a tumačenja prežderavanja janjetinom bila su individualna. Labrović je iznijeo svoje: "To je asocijacija na one koji se prežderavaju pred našim očima, a onda to čiste zastavom, tj. hrvatstvom i kvazi ideološkom iskrenošću. Mi stalno nasjedamo na prozirnost ideološke priče, a da ne vidimo da bismo trebali čitati i suditi iz nečijih djela. Znači, ako netko pljačka, a onda se pravi velikim Hrvatom, to treba osuditi jer to je licemjerno i gnjusno. To čine političari, a mi i dalje prihvaćamo kako su oni veliki Hrvati".

Dodiplomsko obrazovanje: jednostavnim koracima do uspješnog kriminalca

Zbog takvih političara država nam je u krizi, reći će mnogi. Mito, korupcija, organizirani kriminal, nasilje, političke spletke, gospodarske malverzacije i pljačke dio su svakodnevice, a siromaštvo, otuđenost, sebičnost i iskrivljene vrijednosti sve više uzimaju maha. Dovoljan razlog da umjetnike, performere, konceptualce i intelektualce izazove na reakciju. Labrovićeva reakcija bila je radionica "Dodiplomsko obrazovanje", a potom i priručnik za kriminalce koji će predstaviti na 11. Istanbulskom bijenalu koje će se održati u rujnu. Priručnik je koncipiran kao i svaki drugi te vrste: kao priručnik za mršavljenje bez odricanja ili onaj za izgradnju samopouzdanja.

"Sadrži osnovna znanja za kriminalna zanimanja: žicanje i prošenje, spiritualne prevare, hakiranje, kamatarenje, dilanje, krađe, a na kraju je, kao kruna kriminalnih zanimanja, politika", opisao je Siniša koji na taj način želi olakšati put onima koji su se spremni odreći istinoljubivosti, poštenja, ljubavi i ostalih "zastarjelih" vrlina kako bi išli ukorak s vremenom i uspjeli u svijetu kriminala. Pored njega, na Istanbulskom bijenalu će sudjelovati preko 90 umjetnika iz cijeloga svijeta, a od hrvatskih će se predstaviti još i Igor Grubić, Sanja Iveković, Mladen Stilinović, Vlatka Horvat i David Maljković.

Siniša Labrović je diplomirao hrvatski jezik i književnost, a performansom se počeo baviti u 35. godini jer, kako sam kaže, nije talentiran za slikanje, pisanje i pjevanje, a tjera ga ideja i umjetnička odgovornost. Bit performansa je da ostvari interakciju i izazove reakciju ljudi. "Pio sam vlastitu mokraću pokušavajući prikazati kako kriza može toliko iscrpiti ljude da se moraju okrenuti k vlastitim, tjelesnim resursima. Bičevao sam se, a ne podnosim bol", objašnjava Labrović. Na pitanje postoji li granica umjetničkog izražavanja, odgovara: "Za mene je granica život", i time zaključuje ovu priču o performansu.