Od "američke slatkice" s početka 20. stoljeća do ledene Sharon Stone u Basic Instinctu, plavuša je u popularnoj kulturi uvijek bila više od boje kose – bila je priča, mit, i često upozorenje. Nova knjiga kulturne povjesničarke Lynde Nead pod nazivom British Blonde: Women, Desire and the Image in Postwar Britain prati put plavuša – od američkih korijena, preko britanskih verzija, sve do današnjih pop-kulturnih ikona.
Zapadna kultura plavoj je kosi oduvijek pridavala posebnu moć. U grčkoj mitologiji Meduza je svojom zmijskom kosom i pogledom pretvarala ljude u kamen, a u viktorijanskom slikarstvu zavodnice s valovitom kosom vrebale su svoje žrtve. Početkom 20. stoljeća filmska platna osvajale su tamnokose "vamp" žene, sve dok se na sceni nije pojavila platinasta plavuša – sjajna, besprijekorna i drukčija od svega prije.
Jean Harlow, zvijezda filmova Platinum Blonde (1931.) i Bombshell (1933.), učvrstila je sliku plavuše kao "filmske bombe" jednako privlačne i opasne. Kako kaže povjesničarka Nead, "ideja da si 'bomba' gotovo je kao da nosiš oružje".
Prije Harlow, Mary Pickford s prirodnim uvojcima bila je utjelovljenje djevojke koju treba spasiti. No Harlow je otvorila put plavušama filmskog noira 1940-ih, poput Veronice Lake i Barbare Stanwyck, koje su šarm i pamet koristile za manipulaciju.
Godine 1948. film Blonde Ice potvrdio je lik "ledene kraljice"– žene savršenog izgleda i hladnih namjera. Sharon Stone u Basic Instinctu (1992.) nastavila je tu tradiciju, glumeći zavodljivu i proračunatu Catherine Tramell.
Plava kosa, povezana s mladošću i nevinosti, često postaje maska iza koje se krije opasna namjera. U The Postman Always Rings Twice (1946.) Lana Turner igra Cory Smith, koja svoj "anđeoski" izgled koristi kako bi nagovorila ljubavnika da ubije njezina muža.
Nead naglašava da je zapadna kultura oko plave kose izgradila čitavu mitologiju – od religijskih motiva i bajki, do umjetnosti i reklama, a sve to povezano je i s idejama rasne nadmoći. Nedavno je reklama za traperice s glumicom Sydney Sweeney izazvala burne reakcije zbog igre riječi "great genes" (odlični geni), što su neki povezali s eugenikom. Brend je odbacio optužbe, poručivši da se radi isključivo o šali na račun traperica.
Nakon Drugog svjetskog rata, boja kose postala je i ulaznica u svijet glamura. Reklame za američki brend proizvoda za kosu Clairol pozivale su žene da "pređu na čaroliju" uz slogan: "Ako imam samo jedan život, neka ga živim kao plavuša." Britanske plavuše imale su svoj karakter: Diana Dors bila je izraženija i "grlatija" verzija Monroe, dok je Barbara Windsor spajala koketnu naivnost i otvorenu seksualnost, uz dozu humora.
Ipak, Nead piše da su britanske zvijezde uvijek bile u sjeni američkih – iako su imale vlastiti identitet, javnost ih je doživljavala kao "drugu najbolju verziju".
Hollywood je godinama hranio stereotip "glupe plavuše", no filmovi su ga znali i razbiti. U Legally Blonde (2001.) Reese Witherspoon glumi Elle Woods, koju dečko ostavlja misleći da nije dovoljno ozbiljna. Ona zatim upisuje Harvard i dokazuje suprotno.
Marilyn Monroe, iako često etiketirana kao naivna, u filmovima poput Gentlemen Prefer Blondes (1953.) pokazuje proračunatost: "Mogu biti pametna kad je važno, ali većina muškaraca to ne voli."
Nicole Kidman u To Die For (1995.) glumi voditeljicu koja koristi izgled i prividnu naivnost kako bi napredovala, sve dok se ne otkrije njezina prava, ambiciozna strana.
Za Nead, plavuša je u kulturi spoj suprotnosti – čiste nevinosti i potpune umjetnosti. Tamni izrast otkriva pukotinu u savršenoj slici, podsjećajući da je svaki imidž konstrukcija. Možda je upravo ta mješavina privlačnosti i opasnosti razlog zašto plavuše i dalje intrigiraju – i zašto ih, kako kaže Dolly Parton, podcjenjujemo na vlastitu štetu: "Ova glupa plavuša nije ničija budala."