U jednoj sceni nove verzije Golog pištolja prikazan je dugi red u kojem stoje brojni krimosi i čekaju priliku da se obračunaju s Liamom Neesonom, koji pak stoji na mjestu i nokautira ih jednog po jednog, kao na pokretnoj traci. Kadar je to koji duhovito ilustrira karijeru Liama Neesona u posljednjih 20-ak godina, sve tamo od filma 96 sati nakon kojega se specijalizirao za konfekcijske akciće u kojima uništava živu silu otmičara, terorista i drugih zlikovaca skoro kao u ovom prizoru.
U tim se uspješnicama ovaj dotada cijenjeni glumac već ionako toliko približio samoparodiji da se prelazak u žanr parodije – u kojemu je dobio priliku parodirati i samog sebe – zapravo pokazao kao neočekivano pametan i uspješan (is)korak. Da je Liam Neeson itekako svjestan vlastite filmografije, može se osjetiti po tome koliko uživa u autoironiji s kojom se obračunava s istom, a takvih referenci u filmu ima napretek. Od toga pak najviše profitira nova verzija Golog pištolja, remakea kultne komedije koja se upravo pojavila u kinima.
A malo tko bi se donedavno na nju kladio, osobito znajući da u projektu ne sudjeluju autori originalnih filmova, trojac Jerry Zucker, David Zucker i Jim Abrahams, koji su Leslieja Nielsena prvi put angažirali u manjoj ulozi još u kultnom filmu Ima li pilota u avionu?, zatim kao detektiva Franka Drebina u televizijskoj seriji Police Squad te konačno u trilogiji Goli pištolj s kraja 80-ih i početka 90-ih.
Kako je riječ o vrlo specifičnoj vrsti humora kojega je spomenuti autorski trojac Zucker-Abrahams-Zucker praktički izmislio, jasno da nije bilo jednostavno ući u projekt remakea bez njih, ali i bez glavnog glumca, Leslieja Nielsena, koji je preminuo 2010. godine.
Ipak, ideja jednog od producenata, Setha MacFarlanea, da Liam Neeson preuzme Drebinovu policijsku značku dobro je dočekana te konačno i realizirana. I eto, ne samo što imaju slična imena, već Leslie Nielsen i Liam Neeson podjednako dobro funkcioniraju u okviru ovog jedinstvenog parodijskog formata.
Osim promjene u karijeri, Neesonu je ovaj angažman donio još neke promjene, sasvim intimne naravi, a vijest da je njegova filmska partnerica Pamela Anderson postala i njegova intimna partnerica zasigurno bi bila vijest tjedna samo da Jason Momoa nije baš prošlog tjedna odlučio obrijati bradu i tako ukrao pažnju medija. No nema veze, ako ova simpatična romansa zlatnih godina, bila ona prava ili samo PR stunt, i ne napravi posao na kino blagajnama, Pam i Liam uvijek imaju opciju izdavanja vlastitog kućnog videa.
Nego, da se vratimo Golom pištolju koji počinje ex abrupto, punokrvnom akcijom – skoro kao da smo upali u jedan od Taken filmova – pljačkom banke u kojoj glavni plijen nije lova, već neki tehno gadget na kojemu piše PLOT DEVICE, dakle svojevrsni MacGuffin, odnosno pokretač radnje. A kad je radnja jednom pokrenuta, dalje ide kao po loju.
Frank Drebin Jr. sin je na sliku i priliku starog Franka Drebina te izaziva podjednak kaos gdje god se pojavi, no nekako ipak dođe na trag zavjeri tehnološkog megatajkuna i megazlikovca Richarda Canea (Danny Huston) koji uz pomoć spomenutog gadgeta namjerava uništiti većinu ljudske populacije i zatim krenuti ispočetka s naseljavanjem planete. Što se, by the way, uopće ne čini tako lošom idejom, iako su sredstva pomalo upitna. No zato je tu Frank Drebin koji pokvari planove svakome koga sretne u kadru pa će tako i dotičnom manijaku.
Režiser i koscenarist Akiva Schaffer (poznat kao jedan od scenarista kultnog TV showa Saturday Night Live) potrudio se da, baš kao i u originalnom filmu, gegove niže ritmom od najmanje jednog u minuti, nekada i više, i to svih vrsta, od metatekstualnih dosjetki, pop-kulturnih referenci, one-linera, sumanutih tučnjava i auto jurnjava, parodiranja drugih filmova, zatim karakterističnih Drebinovih deadpan deklamacija ili pak seksualno nekorektnih dosjetki, ma nema što nema.
I, naravno, da citiramo čuvenog centarfora Hajduka Matu Baturinu, "dikod uđe, a dikod ne uđe". Srećom, većina dosjetki ipak uđe, odnosno upali, a neke među njima zaista su na rubu genijalnog, poput scene nevinog susreta Franka i Beth u njegovom stanu, no koji kroz zavjesu te putem termo dalekozora izgleda sasvim drugačije, toliko infantilno i vulgarno da ni Zucker-Abrahams-Zucker ne bi imali prigovora. Sve to rezultira valjanjem od smijeha cijele kino dvorane koje traje praktički od prve do posljednje minute.
Stvarno se ne sjećam kad sam posljednji put nešto slično doživio u kinu. Prije 20-ak godina ovakve su luckaste komedije bile česte, za moj ukus i prečeste, pravi blockbusteri, no otkako su superheroji preuzeli vlast u kinima već smo praktički zaboravili na Mamurluke, Zoolandere, Junfere u 40-oj, Dozvole za brak i slične ludosti. Ako su nam nekada i išle na živce, sada jako nedostaju.
U jednoj ranoj sceni filma, Liam Neeson razgovara s fotografijom svoga filmskog tate i kaže da želi biti kao on, ali istovremeno svoj i originalan. To je dovoljno banalno i patetično da izazove komičan efekt, no nije komično, već hvale vrijedno kako Neeson glumački uspijeva u istom zadatku, biti na tragu Leslieja Nielsena, ali istovremeno svoj i autentičan.
Pothvat je tim veći što Neeson nikada u karijeri, u kojoj je prije ovog nastupio u 105 filmova, nije igrao komičnu ulogu. Ovdje intuitivno pronalazi specifičan parodični tonalitet i glumački ga vješto razvija i dograđuje. Pored njega vrlo dobro funkcionira i Pamela Anderson u ulozi glamurozne Beth Davenport, Danny Huston je pak stara džomba pa ovakve uloge negativaca odrađuje i bez čitanja scenarija, a jedini minus pišemo na račun scenarista koji nisu dovoljno iskoristili komični potencijal Paula Waltera Hausera koji je sjajan u premaloj ulozi Drebinovog partnera Eda Hockena Jr-a. Treba li reći kako je i Ed starog Eda Hockena sin?!
Kad je o remakeovima riječ, postoje dvije suprotstavljene teorije: jedna tvrdi da nema smisla raditi remakeove dobrih i uspješnih filmova jer je u drugom pokušaju velika vjerojatnost da ih pokvarimo te je logičnije snimati remakeove filmova koji su imali potencijala, no nisu dobro ispali ili nisu bili uspješni i tako im pružiti novu priliku. Druga teorija je mnogo jednostavnija i smatra kako – simple as that – veće šanse za uspjeh imaju remakovi filmova koji su već bili hitovi, nego onih koji to nisu.
Prvu teoriju većinom zastupaju zaljubljenici u film, a drugu – naravno – producenti. S Golim pištoljem je double trouble, ne samo što je riječ o velikom filmskom hitu, već i o filmu posve originalnog humora koji nije lako imitirati, osobito ako u njega nisu uključeni originalni autori i ikonični glavni glumac. Uspjeh ove nove verzije utoliko je veći i nije pretjerano reći da ona nije ništa lošija od originala te zapravo, s obzirom na očekivanja, predstavlja najugodnije filmsko iznenađenje godine.
Budući da budžet filma iznosi vrlo umjerenih 40-ak milijuna dolara te da su reakcije i publike i kritike unisono pozitivne, slutimo kako ne bi trebalo biti iznenađenje ako se novi Goli pištolj prometne u pravi ljetni hit. A onda znamo što slijedi. Srećom, Liam Neeson, kojemu je navodno puna kapa akcijskih filmova, je slobodan (dobro, ne baš sasvim slobodan) i spreman za nove komične izazove.
Ocjena: 7/10