OD svih filmova ovjenčanih "Oscarom" nijedan nije toliko omražen kao "Forrest Gump" iz 1994. godine. Ono zbog čega sirotom "Gumpu" filmski i drugi snobovi nikako ne mogu oprostiti jest to što je "Pakleni šund" – daleko bolji film – lišio prestižnog zlatnog kipića. Stoga će biti zanimljivo vidjeti hoće li "Neobična priča o Benjaminu Buttonu" – ostvarenje koje bi se komotno moglo nazvati Forrest Gump 2.0 uspjeti jednu sličnu nepravdu nanijeti britansko-indijskom "Milijunašu s ulice".
Kao i "Gump", i "Button" za predložak koristi književno djelo, u ovoj slučaju kratku priču znamenitog Francisa Scotta Fitzgeralda (1896 – 1940), studentima engleske književnosti najpoznatijeg kao kroničar "ludih dvadesetih". Radnja je pratila život Benjamina Buttona, baltimorskog aristokrata koji se rodio u tijelu smežuranog oronulog starca da bi s vremenom počeo postajati sve mlađi i mlađi te nakon nekih šezdesetak godina umro kao beba.
Kada je ta ideja o tome da se ta priča adaptira film došla na stol "Paramountovih" glavešina nije teško pretpostaviti da su se spominjali riječi kao "šminka", "specijalni efekti", "mladi glumac koji tumači oronulog starca" i "starkelja koji tumači balavca" te ona najvažnija od svih – "Oscar". A onda je netko spomenuo po ovaj film fatalne riječi - "Forrest Gump".
Forrest Gump 2.0
Početak filma se zbiva u bolnici u predvečerje uragana Katrina, gdje 80-godišnja Daisy Fuller (Cate Blanchett) na samrti od svoje sredovječne kćeri traži da joj čita dnevnik Benjamina Buttona, muškarca koji je bio ljubav njenog života. Kroz flashback se radnja premješta u New Orleans na dan pobjede u prvom svjetskom ratu 1918. godine, kada se tvorničar Thomas Button (Jason Flemyng) ne može pomiriti s time da je za sina dobio smežuranu, izboranu nakazu te ga odlučuje ostaviti na vratima staračkog doma. Tamo će se za njega početi brinuti crna bolničarka Queenie (Taraji P. Henson) koja zavoli bebu kojemu svi predviđaju brzu smrt, a on umjesto toga počinje postajati sve snažniji, spretniji i zdraviji.
Na samom početku se vidi kako je scenarist Roth bio svjestan neumitnih usporedbi s "Gumpom", pa je nastojao svima staviti do znanja kako je riječ o sasvim drugom filmu odnosno pokušao spriječiti da ovo ostvarenje bude poput "Gumpa" optuženo za slavljenje ideologije koja je Georgea W. Busha dovelo u Bijelu kuću. Tako je radnja uokvirena uraganom "Katrina" – najmračnijim poglavljem Bushovog predsjednikovanja. Potom Roth pokušava dati nekakvo "magijsko" objašnjenje fenomena koji je pogodio Buttona. Ono dolazi u obliku slijepog urara (Elias Koteas) koji, pogođen time što mu je sin poginuo u rovovima prvog svjetskog rata, gradi veliki sat koji se kreće unatrag. Tom pacifističkom porukom je Roth nastojao liberalno-ljevičarsko glasačko tijelo Akademije uvjeriti kako je "na liniji".
Međutim, svi ti trikovi neće gledatelje koji su gledali "Gumpa" spriječiti da, gledajući "Buttona", svako malo doživljavaju "deja vu", odnosno shvate kako je riječ o besramnoj kopiji originala. Tako je ne samo da stoički Button predstavlja ekvivalent stoičkog Gumpa, nego u Daisy ima i ekvivalent Jennie kao "vječne ljubav", a čak je i se našlo mjesta i za kapetana Mike (Jared Harris) kao ekvivalenta poručnika Dana; oba lika uživaju u pomorskim pustolovinama. Gumpova ratna epizoda u Vijetnamu, pak, ovdje pronalazi ekvivalent u bitci za Atlantik u drugom svjetskom ratu.
Sentimentalna "ljiga" bez pokrića
"Button", na žalost, nije samo besramna, nego i prilično neproduhovljena i strukturno problematična kopija originala. Za razliku od "Gumpa", koji je imao suvislu priču s glavom, repom i nekakvim čvrstim – bilo konzervativnim, bilo taoističkim stavom – scenarij "Buttona" je ništa drugo do izgovor za orgijanje specijalnih efekata začinjenih sentimentalnom "ljigom" i uglavnom lošom glumom. Za razliku od Hanksa, koji je u "Gumpu" znao stvoriti simpatije za svoj ograničeni lik, Pitt se unaprijed pomirio s time da će za njega glavni posao obaviti CGI, pa je lik odglumio s entuzijazmom zbog kojih je gledatelju svejedno bi li Buttona glumio on ili Keanu Reeves. Njegov lik ne doživljava nikakvu katarzu ni osvještenje, nego samo stoički gura naprijed (odnosno nazad) dok mnogo zanimljivije ličnosti oko njega umiru.
Možda je to najvidjljivije u posljednjoj trećini filma, kada se glavni podzaplet – ljubavna veza Buttona i Daisy – rješava na predvidljiv način. Za razliku od Fitzgeralda, koji je u svojoj originalnoj priči na realističan način opisao odnos sve mlađeg muškarca i sve starije žene, Roth ubacuje nimalo uvjerljivo objašnjenje zašto će Button napustiti ljubav svog života – tako što je shvatio da kao tinejdžer ne može biti dobar otac.
Fincher, redatelj kojemu od nekakve patetične romantike daleko bolje idu mračne priče o neuroticima, psihopatima i serijskim ubojicama, disciplinirano raspolaže kreativnim resursima kao što su vrhunska fotografija i glazba, ali se cijeli film doima kubrickovski hladnim, ali i lišenim bilo kakvog značenja. Dodatni problem su sekvence i podzapleti nasilno ubačeni samo zato da film dobije epski zamah i, što je još gore, epsku dužinu. To je pogotovo slučaj s Buttonovim pustolovinama u Murmansku – epizodom zbog čije će se povijesne nevjerodostojnosti stručnjacima za drugi svjetski rat okretati želudac.
Iako će na trenutke biti impresionirani lijepim slikama i zvukovima, gledatelji koji budu izdržali više od dva i pol sata "Benjamina Buttona" će na kraju poželjeti da se vrijeme može vratiti natrag.
uloge: Brad Pitt, Cate Blanchett, Taraji P. Henson, Jason Flemyng, Jared Harris
režija: David Fincher
proizvodnja: Paramount, SAD, 2008.
trajanje: 166 '
OCJENA: 3/10
Dragan Antulov
Foto: Collegiate on Movies