*ovaj tekst nije napisan uz pomoć AI-ja
Zvijezde nikad nisu bile manje zvijezde nego što su danas.
Socijalna medija i tech bro vizija konzumacije glazbe tzv. stvarnih osoba u tzv. stvarnom životu nasukale su nas na pusti otok u kojem se zvijezde, nekad veće od života, trackaju sjajilima za 1000 eura po objavi, 1300 eura objava + dva storija, 2000 eura kampanja s dvije objave i slijedom od 10 storija. Drugim riječima, rade… obični posao. Kao i mi… obični ljudi.
Kako će nam takve zvijezde pričiniti toliko željeni bijeg od užasne stvarnosti koja se ionako sastoji od beskrajnog skrolanja? Nije više važno! Postojeći modeli streaminga glazbe uništili su same temelje monokulture i rascjepkali entuzijaste u bezbroj mikroklanova. To samo po sebi nije loše koliko je loša kultura konzumacije. Adiktivni obrasci socijalne medije preselili su se na Spotify i sad većina čovječanstva bezumno konzumira beskrajne plejliste za nešto što oni zovu…
"Vajb" je nešto između raspoloženja i dojma, a definiran je kao "distinktivan osjećaj ili kakvoća koju se može razabrati". Znate… Vajb!
Kod nas bi rekli "kakav si?", nešto zapadnije od mene "koji si đir?", a sjevernije kažu "kak briješ?", a zajednički nazivnik svim odgovorima bio bi taj da se "vajb" sigurno može opisati nekom pjesmom.
A budući da i nemamo baš vremena i pažnje upijati te dubinski proživljavati pojedine skladbe, vajb se uglavnom svodi na zvučnu kulisu, mehaničku glazbu, ne bitno različitu od pozadinske kulise u filmu, korporativne glazbe u reklami, a bome ni onih melodija koje nas opuštaju dok čekamo javljanje operatera.
I Mia Negovetić može puno bolje od glazbe za vajbanje.
Gđica Negovetić je klasičan wunderkind. Pobijedila je na Zvjezdicama, sudjelovala u američkom talent showu, pjevala himnu na obljetnici Oluje, bila na Dori ne jednom, ne dvaput, nego tri puta, a sve te estradne pohode monetizirala je brojnim instagram reklamama i sudjelovanjem u Tvoje lice zvuči poznato.
>>Možda se sjećate ovog mog zloglasnog članka na tu temu
Prisutnost na estradi diplomirala je neumjesnim komentarom HRT-ovog voditelja Davora Meštrovića koji je u programu uživo bubnuo “Uživajmo u Mijinim hlačicama!” i ostao živ. Imala je 17 godina!
Osim osrednjih nastupa na Dori koji su bili duboko u teritoriju povratničkih mema u stilu Damira Kedže, moju pažnju je privukla prvenstveno prvim iskorakom u ambicioznije autorstvo:
Nije najbolje šta sam u životu čuo, ali ovu pjesmu valja zabilježiti kao jedan od (JAKO) rijetkih primjera pjevačice koja ima pažnju javnosti i želi objediniti ambiciju teksta, skladbe, soničkog pristupa i vizualne poruke. Ovakve pjesme su kalibar kakav buduće zvijezde naprave 2-3 godine prije pivotalnog projekta u kojem konačno objedine ambiciju i vještinu.
To ju je plasiralo u sveto trojstvo hrvatskih pop Mia (Čičak/Dimšić/Negovetić) koje su dovoljne za savršeno opisivanje svega što se u hrvatskoj glazbi događa: sedimentacija u staroj školi tantijemskog radijskog umrežavanja, novovalni gen Z brejnrot za djecu i Negovetićka koja bi još uvijek mogla napraviti nešto dobro.
Nažalost, hrvatska publika je na ovo reagirala točno onako kako je mlada Negovetićka i tražila: predstavljanje preko televizijskih emisija dovuklo joj je previše dušebrižnika koji su potpuno promašili poantu i obeshrabrili je da nastavi s rizicima.
Tekstualne ambicije autorice staju na plošnom toku misli o ljubavnom odnosu. Sve to zvuči iskreno, ali i nevješto – bar u odnosu na ono što bi mogla napisati da se toj vještini posveti malo više.
Možete pretpostaviti kako to zvuči: snovi, ruke, ima te, dodiri, oči, ostani, nema te, tu si, nisi, ne mogu dalje, nemam gdje, drama, galama, sama, srama… 😮💨
Tu i tamo omaknu joj se i misli vrijedne izricanja, ali sve je to labavo: "Kamo god da odem, moram voljet bolje" jedna je od najboljih linija, ali trebala bi biti samo solidna linija u nekoj jako dobroj pjesmi.
Srećom, gđica Negovetić nije izgubila izvedbenu kakvoću koja je zaista prvoklasna pa nam sve ove linije dostavlja kao da je svaka za Grammy: njen izvanredan vokal divan je instrument koji od pjesama bez truda napravi ASMR sesiju, a ona je dovoljno zrela i sigurna u sebe da ne posrće u prenemaganja poput većine svojih kolegica – ovdje ćete čuti mnoštvo ukrasa, ali rijetko su to ukrasi koji ne služe pjesmi. Zasigurno, svakako i dakako cheat kod kakav rijetko koji izvođač ima!
Produkciju oko takvog vokala mogao bi napraviti i puno manje vješt producent od Skansija, ali valja istaknuti da je Skansi doveo album do najviše razine kohezivnosti i skupoće koju možemo pronaći ovoliko daleko od eksperimentalnog Filipa Majdaka i vajbajućeg Lockrooma.
Nažalost, uz produkciju ovog albuma ja sam u vajbu Brucea Leeja dok šeta u sobi zrcala u zmajevom gnijezdu.
Sve je isto, ne znam više u što da gledam! Nepregledni prelijevajući sintisajzeri dominiraju, udaraljkaški dio tu i tamo ponudi štagod novoga, a njen ASMR glas plovi u prvom planu uz obilje efekata i obojenih bekvokala. OK, pohvalno je što rijetko zalaze u specifičan hrvatski krindž, ali vrlo rijetko se dogodi nešto zanimljivo što nije usko vezano za vokal.
Cijeli paket odaje dojam isprobavanja raznoraznih synth preseta dok neki ne sjedne – savršeno za plejlistu i sve vrste vajbanja, ali nedovoljno avanturistično. Od 2016. prošlo je već 9 godina, možda je vrijeme da idemo dalje?
Ukratko, produkcija je malo dosadna, ali sve je profesionalno, sigurno i ujednačeno. 😮💨
Ovakav modus operandi može opravdati samo fantastičan autorski element, a mlada Negovetićka tu i tamo ima bljeskove dobrog osjećaja za melodiju i zanimljiv pristup pjesmi:
Na stranu neinspirirano iskorištena sekcija poslije refrena koja je utrošena na besciljno vokaliziranje, melodija je solidna, a ona zaista dobro zvuči kad je emocionalno angažiranija. Jedna od najboljih pjesama na albumu uz…
Definitivno se isplati poslušati, radi se o jednoj od najuvjerljivijih pjesama na albumu. Bogat aranžman odlična je zvučna kulisa za ponajbolji vokalni performans među ovih 16 pjesama, a tekst je pun slatkih koještarija koje uglavnom zvuče bolje od ostalih na albumu. Kad bi neki gen Z-jevac rekao da je ovo njihovo Čarobno jutro, ne bih imao puno prigovora!
Valja li ovo šta?
I da i ne: gđica Negovetić ima 22 godine i ovo je lijep dokument širokog raspona kvaliteta koje tek trebaju stasati. Čini se da je ograničava strah od flopanja ako bi odlučila gurati nešto konceptualnije, a album sa više od tucet varijacija na temu definitivno nije korak kakav sam joj priželjkivao.
Ipak, prvi album je najbolji trenutak da budeš najlošiji što ćeš ikad biti. Ovo će joj u najboljem slučaju biti potvrda da je najgore što joj se može dogoditi kad nešto objavi – ignoriranje javnosti. U ovom slučaju je evidentno da će se to dogoditi, a uz ponos što je napravila ovoliku zbirku pjesama, nadam se da će osjećati i inspiraciju da ponovno izaziva slušatelje i pomiče granice.
Držim fige, pop ponuda nikad nije bila veća, a dobrog i sadržajnog popa bilo je manje samo u najcrnjim danima dominacije tantijemskih titana.
>>Ovo sam prije dvije godine pisao o Mijać albumu
Utrka za značajnim yassificiranim pop girlie albumom se nastavlja!
Zasad nitko nije stigao do cilja.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.