Foto: YugoPapir
SKLADATELJ i dirigent Nikica Kalogjera opisao je iskustva s Istočnom Njemačkom u kojoj je Ljupka Dimitrovska ostvarila ogroman uspjeh i postala jedna od najpopularnijh pjevačica.
Povodom njezine smrti, u suradnji s YugoPapirom, članak prenosimo u cijelosti.
Prosinac 1989. godine:
Ekskluzivno, naš poznati skladatelj i dirigent Nikica Kalogjera, suprug Ljupke Dimitrovske, piše o zlatnom dobu naše zabavne glazbe.
Negdje nakon 1968. godine, kad smo na svjetskim festivalima dobivali nagrade (Atena, Tokio, Rio de Janeiro, Cannes, Vina del Mar, Malaga, Dresden itd.) upoznao sam jednog Nijemca jer mi je često prilazio, čestitao i sa mnom proćaskao. Predstavio se kao Lothar Klunter, šef inozemnog odjela Komiteta za estradnu umjetnost DDR-a.
Vrlo mi je taktički spomenuo da je Zapad za mene, doduše, sad otvoren, ali uvjete kao u DDR-u nikad neću moći dobiti na Zapadu, gdje je sve ovisno o trenutnom hitu, dok mi on nudi trajne uvjete za suradnju.
Čuo je negdje moju skladbu "Marija Elena" u interpretaciji Ivice Šerfezija pa ju je želio producirati na njemačkom za njihovu diskografsku kuću "Amiga".
Tako je počelo.
Prvi je probio led Ivica Šerfezi. Onako visok, preplanuo, s plavim očima, sportski tip, dobro odjeven, bio je vrlo atraktivan za istočnonjemačko tržište. Čovjek s Juga, čovjek s plavog Jadrana, kako oni kažu - "Adrije". Snimio je nekoliko pjesama na pločama, koje su planule "kao bomba". Sve je bilo rasporodano. I ploče i kasete i koncerti i turneje!
Tada sam na njihovo tržište lansirao Ljupku Dimitrovsku, Đanija Maršana, Terezu Kesoviju, Miru Ungara i druge. Preplavili smo ih.
"Ljupka je ostvarila njemački san."
Kad se Ljupka Dimitrovska pojavila na istočnonjemačkoj estradi, na festivalima, u TV-emisijama i koncertima, pale su još neke njihove "ozbiljne regule" na estradi.
Dok su njihove pjevačice školovale svoje glasove (što je dobro za operete, mjuzikle, pa i šansone, ali ne za hitove) te se držale starih američkih pravila da moraju kao "zvijezde" biti nedostupne, Ljupka Dimitrovska krenula je drugim putem - putem "antizvijezde", kako mi to kažemo.
Svojim prirodnim glasom približila je svoj repertoar najširoj publici. Svakoj se djevojci učinilo da te pjesme može, bez ikakvih visokih muzičkih škola, i sama otpjevati (poznati fenomen "identifikacije" u estradnoj psihologiji).
Rezultat je bio da su sve "klinke" u DDR-u pjevale kompletan Ljupkin repertoar.
Ona je tada, sa svojih dvadesetak godina, onako krhka, sa svojim neiscrpnim mogućnostima komuniciranja ubrzo postala miljenica njemačke publike. Njihov muzikolog Gerd Halbach napisao je slijedeće: "Ljupka je ostvarila njemački san obitelji. Svatko bi htio da ima takvu kćerku."
Ljupka je postala ono što ulazi u srce njemačke publike "das Mädchen von nebenan" (djevojka iz susjedstva). Zapravo, postala je "zvijezda" na specifičan način.
Samo naoko naši se estradni kontakti s DDR-om čine kao improvizacija, no sve vrijeme to je ozbiljan posao, kojemu prethode solidne pripreme. Dakako, to je dalo i rezultate. Uz osjetno povećanje tiraža ploča formirali smo trajnu instituciju.
Napravili smo turneju koja nosi naziv "Adria Melody" i koja se ponavlja svake godine po dva mjeseca, uvijek s različitim programom. Prve se godine održava već dvanaesti put, dakle postala je tradicionalna. Sada su tamo Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi s našim orkestrom (nekoliko su puta to sjajno napravili "Novi fosili").
Jednom smo Ljupka i ja bili pozvani na večeru kod poznatoga kompozitora. Dogovor je bio za 20 sati. Njihova je kćerka bila vrlo uzbuđena jer će te večeri vidjeti Ljupku, koju je obožavala, prvi put uživo.
Maloj je bilo desetak godina. Kad smo došli, bila je u pidžami jer ona ide spavati u osam navečer. Te je večeri zamolila da malo ostane uz nas, ali rekli su joj da mora znati svoje dužnosti. Zaiskrile su suzice u očima, pozdravila nas je i otišla spavati.
Protestirali smo poslije, ali roditelji su bili uporni jer, kako rekoše, kod njih reda mora biti. Razgovarali smo o tome. Oni nisu popuštali, a ni mi.
Sjetih se naše djece, koja do ponoći sjede s nama pred televizorom.
Uistinu se razlikujemo od Nijemaca.
Napisao: Nikica Kalogjera (Studio, 1989.)