"Kad nekome kažem da sam odrasla u Orange Countyju u Kaliforniji, u glavi im se odmah stvori slika života iz serija - vikendi u vili na plaži, vožnja BMW-a i izležavanje uz bazen. Stvarnost je, međutim, bila potpuno drugačija. Bila sam najstarija kći samohrane majke koja je jedva spajala kraj s krajem sa zaradom od 20.000 dolara godišnje", piše Marilyn La Jeunesse za Elite Daily, pokušavajući objasniti kako je to biti "onaj siromašni prijatelj" u bogatom okruženju.
"Odmalena tečno govorite jezikom financijskog srama i čeznete za stvarima koje vaši vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo: pripreme za fakultet, dizajnerska odjeća i luksuzna putovanja za proljetne praznike. Tijekom srednje škole radila sam nekoliko poslova samo kako bih imala za džeparac. Sjećam se kad sam dobila prvu plaću veću od 300 dolara - fotografirala sam je i plakala. Činilo mi se kao pravo bogatstvo", prisjeća se.
Taj se osjećaj nastavio, priča, i na fakultetu, gdje je bila okružena bogatim, pa čak i slavnim studentima. "Bila sam jedina brucošica koju sam poznavala, a da je uz studij i radila. Stalno sam se brinula zbog druženja koja su koštala više od 100 dolara i zbog smiješno skupih udžbenika. Razlika je postala toliko očita da sam s vremenom počela odbijati izlaske i na kraju izgubila većinu prijatelja", kaže.
U dvadesetima ta podjela ne postaje nimalo lakša. Istraživanje PayPala iz 2017. godine pokazalo je da je gotovo polovica milenijalaca i pripadnika generacije Z smatrala da novac utječe na njihova prijateljstva.
Dok neki prijatelji dobivaju povišice, sele se u veće stanove i ležerno dijele račune za brunch od 1000 dolara, drugi se bore pratiti taj tempo. Zato je autorica pitala druge pripadnike generacije Z kako se nose s tim kad shvate da njihovo društvo živi na potpuno drugačijoj financijskoj razini. Evo njihovih priča.
"S 25 godina počela sam osjećati promjenu: prijatelji su išli na otmjene večere, spontano rezervirali putovanja i ležerno kupovali dizajnerske torbice - stvari koje si nisam mogla priuštiti sa svojim nestalnim mjesečnim primanjima od 2000 do 3000 dolara. U početku nisam ništa govorila, jednostavno sam se povukla.
Osjećala sam se posramljeno i izostavljeno kad si nisam mogla priuštiti pridruživanje. Nisam htjela ispasti švorc, ali nisam mogla ni glumiti da si mogu priuštiti takav životni stil. To me natjeralo da preispitam svoju vrijednost u društvu. Na kraju sam odlučila iskreno porazgovarati s nekoliko prijatelja kojima vjerujem.
Na moje iznenađenje, neki od njih su me potpuno razumjeli. Naša su se prijateljstva promijenila na male, ali značajne načine. Nekoliko prijatelja i dalje se želi družiti, pogotovo kad im je teško. Tada radimo jednostavne, jeftine stvari poput opuštanja kod kuće, zajedničke brige o sebi ili jednostavno razgovaramo. Počela sam shvaćati da smo svi na različitim životnim putovima. Svi želimo biti "gore", ali ostati stabilan - mentalno ili financijski - može biti najteži dio.
Nakon što sam se otvorila o svojoj financijskoj situaciji, dinamika se promijenila, ali ne nagore, već je postala iskrenija. Ostali smo bliski jer nikad ne znaš kako će se život okrenuti. Možda sutra budem financijski uspješna i znam da će oni i dalje biti spremni opustiti se sa mnom kod kuće umjesto da idu na jahanje ili u Nobu.
Voljela bih da sam ranije shvatila da promjene u prijateljstvu zbog novca nisu uvijek osobne. Prihodi i prioriteti se mijenjaju. To ne znači da ste odbačeni, već da ste jednostavno na različitim životnim stazama. Ljudi kojima je doista stalo do vas naći će načina da vas uključe, bez obzira na to koliko trošite." - Sapphire, 28, New Jersey
"Jaz u prihodima primijetio sam vrlo rano. Već u osnovnoj školi svi su kupovali grickalice iz automata ili jeli u kantini, a ja si to nisam mogao priuštiti. Čak i kad sam dobio prvi posao u srednjoj školi, plaća mi je odlazila na kućne račune.
Moji prijatelji kupovali su ulaznice za koncerte, a ja namirnice. Na fakultetu sam zarađivao oko 1000 dolara mjesečno kao uredski pomoćnik, dok su moji prijatelji zarađivali i trošili više, očekujući da im se pridružim. Imao sam dvije opcije: pristati i ispeglati kreditnu karticu do maksimuma ili odbiti i biti izostavljen. U oba slučaja osjećao sam se kao gubitnik, pa sam pristajao na sve kako bih se uklopio. Nastavio sam trošiti novac koji nisam imao, što mi je uništilo kreditnu sposobnost.
Moj kreditni rejting pao je na 542, što je bila moja najniža točka. To me zarobilo u lošoj životnoj situaciji. Nisam mogao unajmiti stan, čak ni s cimerima, jer je svaki zahtijevao kreditni rejting od 650 ili više. Prošle godine mi je poraslo i auto osiguranje jer su me nakon nesreće proglasili visokorizičnom osobom zbog nepodmirenih dugova. Trebale su mi dvije godine rada od 9 do 5 i nekoliko dodatnih poslova da vratim rejting na 750+.
S tim ljudima se više ne družim. Gledajući unatrag, volio bih da sam progovorio umjesto da sam se gurao u dugove samo da bih se uklopio. Sada, kad sam financijski stabilniji, uvijek se trudim razumjeti tuđu situaciju i pomoći prijateljima kad mogu. Pravi prijatelj vas neće osuđivati zato što živite s drugačijim budžetom." - Sam, 24, New York
@richtrosales Flying with my broke friend: “Can I have a second bag of peanuts?”🥜 Flying with #richfriend: “Can I have another mimosa?”🥂✨ #airplanes #humor #comedyskit #foryoupage #bro ♬ original sound - Rich Rosales
"S 18 godina bila sam redovna studentica s honorarnim poslom na kampusu. Moji prijatelji su, u međuvremenu, stalno jeli vani i kupovali kao da je to natjecateljski sport. U početku sam osjećala veliki FOMO (strah od propuštanja), ali onda sam im rekla da jednostavno ne mogu pratiti taj tempo trošenja.
Na moje iznenađenje, potpuno su me razumjeli. Počela sam jesti kod kuće prije izlazaka i predlagati jeftinije opcije za druženja. Ispostavilo se da su svi cijenili što imaju pravo glasa u planiranju. Moj najbolji savjet? Budite iskreni. A ako ste vi onaj s više novca, budite razumijevajući. Nije to tako velika stvar." - Isabella, 21, Kalifornija
"Sredinom dvadesetih zarađivala sam 55.000 dolara godišnje, dok su moji prijatelji zarađivali više nego dvostruko - i to se vidjelo. Predlagali bi da račune dijelimo na jednake dijelove, kupovali su stanove i kuće, a ja sam imala osjećaj da jedva uspijevam nešto uštedjeti nakon što platim sve račune.
Tek sam početkom tridesetih napokon počela govoriti ne. I znate što? Bilo je to pravo olakšanje. Moj suprug i ja više nismo trošili više novca na proslavu 32. rođendana prijatelja nego na vlastitu godišnjicu braka. Sada se veselimo događajima na koje idemo, umjesto da strahujemo od troškova.
Na kraju sam se otvorila prijateljima o razlici u prihodima i većina njih nije imala pojma. Sada pristajem samo na stvari koje se uklapaju u moj budžet i za koje smatram da su vrijedne. Žao mi je što to nisam shvatila ranije, ali kao ekstrovert volim biti u pokretu i bojala sam se da ću biti isključena. Ono što sam naučila je da će se ljudi kojima je stalo do vas potruditi. Novac ne mora biti prepreka prijateljstvu." - Carly, 33, Illinois
"Financijsku isključenost u društvu počela sam osjećati oko 28. godine. Svi su odjednom rezervirali putovanja i izlazili na raskošne večere. U međuvremenu, ja sam zarađivala 60.000 dolara godišnje i bila jedina slobodna osoba u ekipi.
Nisam htjela otvoreno reći da si nešto ne mogu priuštiti, pa sam se prilagodila. Počela bih s pićem kod kuće, jela prije izlaska i ograničila se na jedno ili dva pića vani. Nikad nisam imala veliku objavu, jednostavno sam počela predlagati jeftinije planove i to je upalilo. Bez drame, samo dobre vibracije.
Nije savršeno, štedim na drugim stvarima i s tim sam u redu. Ponekad se osjećam kao da gubim u svakom slučaju: ili trošim novac koji nemam, ili ostajem kod kuće i osjećam se izostavljeno. Ali za mene, pronalaženje te sredine - koristeći malo suptilnosti - napravilo je veliku razliku." - Maisey, 30, Ohio