U ovotjednoj emisiji Nedjeljom u 2 Splićanin Jurica Galić Juka ispričao je kako je od navijača i redara postao svjetski putopisac i fotograf koji živi svoje snove.
"Kada bih sada sebe pokušao opisati u par riječi, rekao bih o sebi da sam dijete koje živi svoje snove. Dijete u tijelu ogromnog čovjeka od 120 kilograma, ćelavog, koji je zbog svog izgleda često bio i sam žrtva predrasuda. Iako sam kao dijete znao latinske nazive životinja, pratio sazviježđa zvijezda, čitao časopise poput Priroda, imao sam nekakav svoj svijet i živio sam nekim snovima, tako da mogu reći da nisam bio ni dobar učenik", prisjetio se.
"Roditelji su mi se rano rastavili, živio sam u skromnoj obitelji, ali dobroj i poštenoj, radničkoj. To dijete je jednog dana ipak našlo uzore u tinejdžerskom dobu u lokalnoj Torcidi, u starijim momcima s onim repovima, fudbalerkama, spitfajtericama. Super je pripadati nekom krdu, zaštićen si. I mogu reći da me to vrtjelo, 10-15 godina sam bio na relaciji i navijačka tribina gdje sam bio jedan od viđenih ljudi. Nemam problem s time javno to istaknuti da sam bio član i huliganskih frakcija i znali smo se i potući", iskren je.
U ranim dvadesetima postao je otac.
"Trebalo je raditi, trebalo je odgajati dijete, trebalo se boriti i uz svoj redovni posao počinjem raditi i u noćnom klubu. I sad imate situaciju da sam i redar u klubu, da sam i vikend navijač na gostovanjima. I sve je to guralo do 30 i neke godine. U jednom trenutku, na sistematskom pregledu, zaključujem da imam problem sa zdravljem. Sjećam se da je liječnik rekao pa kako, sinko, 33 godine. Imao sam vremena desetak dana u krevetu promisliti o svemu. Neću reći da sam doživio neku katarzu, nekakav Božji znak, jer bi to bilo pretenciozno", kaže.
"Jednostavno sam promislio o životu i rekao sam, želim biti ono dijete koje sanjarilo da budem istraživač. i ja sam postao istraživač. Radim reportaže diljem svijeta, živim najbolje što mogu i pokušavam biti najbolja verzija sebe", govori.
>>Kako je istetovirani redar, bivši vođa Torcide, dospio u – National Geographic
"Imam averziju kad me netko gleda isključivo kroz perspektivu moje ćelave glave, kroz perspektivu mojih tetovaža, koje i nisu navijačke. Imaju portrete ljudi koje sam snimao na putu, drevne simbole koje pratim. Imam tetovažu moje kćerke koju je nacrtala na papiru, zauvijek smo ti i ja. Ja sam to odnio majstoru i to mi je najdraža tetovaža. Svi se mi mijenjamo. Winston Churchill je rekao, sine, ako nisi promijenio stav i mišljenje u životu, ti nisi ništa promijenio", ispričao je u emisiji.
Odgovorio je i na pitanje "gdje je dobio najveće batine" dok je bio navijač.
"U Zagrebu. Bilo je gostovanja inozemnih i diljem hrvatskih. Mi smo išli neorganizirano, splitski bez neke organizacije, mi smo najpametniji, mi smo najjači, a Bad Blue Boysi su uvijek bili organizirani i BBB su uvijek bili kao neka vojska britanskog stila. Ako smo negdje dobili batine, bar moja ekipa, to bi bio Zagreb", prisjetio se.
Ipak, kaže da mu je navijačko iskustvo i znanje "s ulice" pomoglo u nekim opasnim situacijama kasnije u životu, poput one kad su ga "priveli" u Sudanu.
"Mogu sad reći u ovom trenutku da živim najljepše dane svog života. Škola me baš nije toliko zanimala koliko me zanimalo sanjarenje. Maštao sam kako jedno dijete može maštati da postane nekakav Indiana Jones. Nisam postao Indiana Jones, ali postao sam jedan freelancer, slobodni reporter koji zapravo bez gazde iza sebe ide u kutke svijeta gdje želi sam ići. Ja sam izaberem i želim da me neko mjesto pozove", dodaje.
"Financiram ih isključivo sa svojih deset prstiju. Bez velikih sponzora, nemam neko nasljedstvo. Napravim tablicu, prodaju se moje slike, moje knjige. Patreon, to je jedna platforma gdje ljudi plate euro, dva, tri, koliko hoće, a nužno vas i ne poznaju. Ali cijene vaš rad jer gledaju vaš sadržaj na YouTube kanalu, na društvenim mrežama. Imam od YouTubea nešto. Naplaćujem predavanja. Pišem reportaže već osam godina. Sve ovo što je nabrojeno, ovo ja zovem kreativni fond koji gura moje ekspedicije, moja putovanja, moju opremu, moju odjeću, sve što mi treba", kaže.
"Za moju obitelj ide posao u jednoj firmi. I na tu firmu sam još naslonio paušalni obrt foto i video na doprinose. I ta dva posla guram za plaćanje računa i za svoju obitelj. A ovo drugo, sve što sam nabrojao, to je za putovanja", objasnio je.
A koja mu se zemlja čini najboljom za život?
"Po tom pitanju sam lokalni patriot. Baš bih volio živjeti i ostati živjeti i umrijeti u Hrvatskoj. Svugdje je lijepo, ali se stvarno držim one 'svugdje pođi, kući dođi'. Lijepo mi je u Tajlandu, lijepo mi je u Srednjoj Americi, lijepo mi je svugdje, ali nekako, kao da mi i more ljepše miriše kod nas", zaključio je.
Uz Juku, u emisiji je sudjelovala i medicinska sestra Ivana Svjetličić koja je prepričala svoj put prema umjetnosti.