U Silviu Nickolu, najboljem bečkom restoranu, koji ima dvije zvjezdice i žestoko se bori za treću, vidjeli smo prilično neobičan prizor: u restoran je ušao gost u sportskim kratkim hlačama, trenirci s kapuljačom i tenisicama koje su svijetlile dok je hodao. Konobari su ga odveli do stola kao i svakog drugog gosta, pa su gospodin u šorcu i tenisicama i njegova partnerica uživali u večeri od tisuću eura.
Restoranski dress code davno se liberalizirao, što je dobro. U pojedinim najprestižnijim europskim restoranima poput Arpègea, Nome ili Disfrutara, viđali smo neformalno odjevene goste.
S druge strane, velik broj fine dining restorana i dalje inzistira na minimalnom dress codeu koji se označuje smart casual, što danas znači da se u restoran ne dolazi u sportskoj opremi ni sa šiltericama i da bi za muškarce bilo poželjno nositi sako. A pojedina, sasvim rijetka mjesta poput londonskog Ritza i privatnog kluba Annabell i dalje traže kravate ili barem sakoe.
U svakom slučaju, neovisno o vrlo elastičnim pravilima dress codea nigdje u svijetu, osim u lokalima na plažama ili sasvim blizu mora, u fine dining restoranu dosad nismo vidjeli gosta u kratkim sportskim hlačama, trenirci i svjetlećim tenisicama. Stoga je logično postaviti sljedeće pitanje: je li osoblje Silvia Nickola trebalo zabraniti ovom osebujnom gostu ulazak u restoran? Mislimo da jest.
Uz sve poštovanje demokratizacije osobnih stilova (ponašanja pa i odijevanja) pojedine institucije visokog stila imaju pravo nametati minimalna pravila ponašanja (i odijevanja) u svojim prostorima. Baš kao što je, primjerice, u svim restoranima zabranjeno pušenje, tako bi u ozbiljnim fine dining restoranima trebalo zabraniti goste koji izgledaju kao da su upravo došli s treninga.
Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.