Univerzum Johna Wicka po mnogo čemu posljednje je utočište za sve ljubitelje akcijskih filmova i uopće filmofila starog kova. Najprije, to je franšiza koja se oslanja na i dalje potentnu zvjezdanu moć Keanua Reevesa, dakle imamo zvijezdu koja udahnjuje život fiktivnom liku, a ne obratno. John Wick je to što je zato što ga na platnu jedino Keanu može odigrati.
Drugo, ali ne manje bitno jest da je ovaj junak i mitologija koja ga okružuje nastala organski, iz pera Dereka Kolstada, specijalno napisana za veliko platno i potpuno redateljski zaokružena autorstvom Chada Stahelskog. To je kino-mit koji se ne oslanja na priču nastalu u drugom mediju, no stvara samog sebe i okuplja svoj fandom od početka do kraja isključivo filmskim jezikom.
Sve ostalo što ga dodatno kanonski proširuje, video igre, stripovi ili bilo što drugo, nastaje poslije i manje je bitno.
U tu manje bitnu skupinu ipak ne spada Ballerina Lena Wisemana s Anom de Armas koja je, odmah da kažemo, sasvim solidan i važan unos.
Za spomenute ljude starog kova doduše uvođenje žene kao protagonistice filmskog serijala ustanovljenog oko tvrdog zajebavanja muškaraca može po defaultu upaliti crvene alarme. Hoće li se i Wick nagnuti ka woke ideologiji i hoćemo li i ovdje svjedočiti pretvaranju Johna u Jane, odnosno imati simboličku kastraciju poput one u Star Warsu, tj. potencijalne scenarije gdje se muški heroj simplificira i predstavlja kao otjelovljenje toksične muškosti koju potom jača i bolja ženska ima da razbuca i preuzme franšizu na sebe? Slobodno opustite svoja konzervativna srca jer ništa drugo osim stare dobre akcije, istina s jednom simpatičnom curom u glavnoj roli, ovdje nećete pronaći.
A John i dalje ostaje John na svom pijedestalu i, ako Bog da, u tandemu s Anom, tj. Eve Maccaro ima da radi i u petom dijelu.
Šalu na stranu, Ballerina je film koji jest samo ono što od starta pretendira da bude i što, u principu, ciljna publika od njega očekuje. Dakle oko dva sata akcijskih set piece-ova i pucačko-fajterskih koreografija koje se nižu jedna za drugom, zahtijevajući od vas da isključite mozak, pojačate suspenziju nevjerice na maksimum, opustite se i uživate.
Priča svakako je proširena novim likovima i detaljima. Titularna balerina, tj. Eve, članica je, kao i Jardani Jovanovich, Ruske Rome. Sjećate se možda, to je u trećem dijelu ona mlada iskušenica koja izvodi baletske piruete u praznom teatru pod budnim okom Direktorice Rome (Anjelica Huston) vježbajući balans i koordinaciju neophodnu za kasnije krvave pljeskove koje će, kao atentatrica, izvoditi. Film nam otkriva da je kao mala izgubila oca kojeg je likvidirao nekakav mračni kult, nakon čega su je ljudi iz Rome primili i odgojili po svom kodeksu. Razumljivo, kada je kompletirala trening i obučila se za najstariji zanat (ne taj, onaj drugi), očekivano je poželjela krenuti u osvetu.
Dobra strana filma je što je po ritmu i stilu adekvatan nastavak svojih prethodnika. Praznog hoda gotovo da nema, i duga sekvenca Evinog odrastanja i treninga pretače se u seriju njezinih prvih zadataka koje izvršava za Romu, a potom i njezina neizbježnog odmetanja i potrage za naplatom krvi ubijenog oca od članova neimenovanog Kulta.
Radnja i scenografije postoje samo da bi junakinji pružili razlog da ide od točke A do točke B i besomučno likvidira jednu gomilu henchmanove za drugom u atraktivnim interijerima i eksterijerima koji bivaju uljepšani dimom, šrapnelima, krvlju i eksplozijama. Za nekoga kojemu je samo to potrebno, bit će više nego dovoljno. Koreografije i pucnjave su zabavne i odlično odrežirane, s bar dva natprosječna momenta. Obratite pažnju na scenu sudara u neprekinutom tekstu u prvoj trećini filma nakon Evinog prvog zadatka, ali i dvoboja bacačima plamena u završnom obračunu s jednom od glavnih vojnica Kulta.
Ukoliko pak tražite neku bitnu ekspanziju i bogaćenje Wickove mitologije nekim krupnim detaljima, možda ćete se malo razočarati.
Sve njezine bitnije komponente ustanovljene u prethodnim dijelovima, poput hotela Continental, zlatnih novčića kao monete podzemlja, tetovaža članova Ruske Rome, ali i već legendarnih likova kao što je spomenuta Direktorica, a onda i Winston Scott (Ian McShane) i naravno Charon (Lance Reddick), tu su. Posebno novih nema.
Antagonisti na čelu s pomalo izlizanim Gabrielom Byrneom u ulozi zlog Kancelara i vodje kulta nemaju ništa originalno kod sebe, ni u ideološkom ni u estetskom smislu. Uopće, Evi se tijekom cijelog filma ne suprotstavi neki doista respektabilan i atraktivan protivnik da vam, kad stanu jedno nasprema drugom u gard, srce onako staromodno zaigra, kao kad primjerice ono Nevjesta i O-ren Ishi zauzmu pozu u Kill Bill-u volume 1.
Jedino što od njih vrijedi jest svakako njihova baza u predivnom austrijskom mjestu Hallstattu, koji bi ih trebao, osim što je poprište završnog obračuna, povezati s nacistima, mada je, kao što rekosmo, ideologija Kulta ostala nedovoljno razvijena i objasnjena da bi ta povezanost imala smisla.
I u svemu tomu, naravno, senorita de Armas, potencijalno nova božica Hollywooda.
U ovom izdanju ipak ni blizu da postane nova božica akcijskih filmova.
Naravno, dijelom je i do potencijala filma, a manje do nje, i s obzirom na to da scenarij nije pretendirao da nadmaši matičnu franšizu, tako ni ona nije imala prostora da stvori lik koji će ući u panteon nezaboravnih akcijskih heroina. Seksipil i ljepota koji su neizostavni kada je ova glumica u pitanju potpuno su isključeni iz jednadžbe, što je respektabilan estetski izbor, te od Eve Maccaro ne očekujte vađenje pištolja iz podvezica, nage ili polu-nage tuče ili uopće bilo koje rješenje koje profitira na njezinom izgledu. U nekom općenitom smislu univerzum Johna Wicka, kada je borba i umiranje u pitanju, pravedno briše razliku između muškaraca i žena.
No u nečemu što se zove Ballerina dalo se očekivati malo više senzualnosti i ljepote, odnosno smislenijeg povezivanja plesa i borbe. Iako je moto treninga koji Eva prolazi, ali i jedne od numera sa soundtracka Fight like a girl (Evanescence), bilo kakvog praktičnog ovaploćenja ove filozofije u filmu nema ni u tragovima. Ana se mlati, udara, puca, dobiva batine i krvari isključivo kao muška, a balerina ostaje samo kao asocijativni začin za naslov na koji, kada vas sve te eksplozije zaslijefe, nekako zaboravite.
Prikladnija da taj moto isprati jest skoro svaka scena iz posljednjeg Bonda s njom, koja se gledala i po nekoliko desetina puta, i tada je Ana prosto pržila s ekrana jer su njezina ženstvenost i seksipil bili iskorišteni do kraja, a haljina koju je nosila posebno je doprinosila dojmu.
Tako lišena svog trenutačno najjačeg oružja, uspjela je da potamani sve zlikovce i na kratko zamijeni Johna Wicka u pauzi između četvrtog i petog nastavka, ali za svoje upisivanje u akcijsku povijest ipak će morati da sačeka neki malo bolji film i neki jači lik, poželjno u franšizi skrojenoj po vlastitim mjerama.