ZVUČI kao otrcana fraza koju pronalazite u svakoj biografiji legendarnih glazbenika, ali ponovit ću je jer Halid Bešlić je za mnoge uistinu bio sinonim za balkansku glazbu.
Iako se čini kao da je tu oduvijek bio, karijeru je profesionalno započeo 1979. godine i kao svi koji su svoju poziciju zaslužili, nadživio je generacije glazbenih trendova, političkih previranja i državnih uređenja. Bešlić nije samo pjevač narodne glazbe već i, zvučat će melodramatično - "kulturni most" čija je prisutnost ukorijenjena duboko u kolektivnoj memoriji regije.
S tim i takvim utjecajem neizbježno dolazi i uspjeh, a njegova je karijera nesumnjivo bila jedna od najvećih na području bivše Jugoslavije.
Koja je tajna? Tko to može sa sigurnošću reći, ali svakako mu nije odmogao jedinstven spoj sirove emotivnosti i skromnosti. Halid Bešlić uspio je zadržati vjerodostojnost kod publike koja cijeni tradicionalni izričaj, dok je istovremeno komercijalno dominirao suvremenom estradom.
On je pjevač koji je započeo pjevajući "meraklijski, bez ozvučenja", ali je kasnije uspješno prešao na rad s velikim diskografskim kućama poput Diskotona i modernim distributerima poput EMDC Network i Apple Musica.
Njegov vokalni stil nosio je u krvi, budući da su mu otac i majka, kako je sam jednom prilikom rekao, "veoma lijepo pjevali sevdah". Sve to u prijevodu znači da su ga slušali i stari i mladi, ali i oni kojima je glazba "pozadinski šum" i oni koji su daleko zahtjevniji. Osim toga, nije prostituirao niti banalizirao tradiciju nego je, kao i svi pravi glazbenici, koristio kao temelj za uspjeh.
Halid Bešlić rođen je u Knežini kod Sokoca 1953. godine, a njegov glazbeni put formirao se daleko od svjetala reflektora, u ozračju tradicionalne bosanske kulture, a kao što sam već napisao, radilo se o domu u kojem je glazba bila prisutna od njegovih malih nogu. Još bitnije, Bešlić je bio nešto kao "Bane sevdaha" - tradicionalna glazba nije bila nešto što je s vremenom prigrlio već je u njoj rođen i ona ga je oblikovala.
Zvučat će autsajderski, ali u kulturološkom kontekstu Bosne i Hercegovine, naslijeđe sevdaha služi kao svojevrsni filter autentičnosti jer umjetnici koji priznaju i poštuju tu tradiciju, posebno kroz obiteljsku liniju, dobivaju automatsko povjerenje publike koja cijeni izvorne vrijednosti.
Njegove prve izvedbe nisu se događale u profesionalnim studijima ili na koncertnim pozornicama, već u neformalnim okupljanjima, poznatim kao sjedeljke ili večernji razgovori (akšamluci). Kako sam navodi, tu su ljudi, prije svega, "pjesmom opijali svoju dušu", a pjevanje se odvijalo "uživo, bez ozvučenja, kao što se to kod nas kaže meraklijski".
I dok je za ostale glazbenike zarobljenost u prošlosti vrlo često štetna, za Bešlića je to bila prednost. Vrijeme ranih izvedbi opisuje kao "lijepa vremena" gdje je pjevanje bilo "odličan način da se čovjek opusti". Bešlić je žalio za tim vremenima i bio razočaran modernim tempom života. I njegova publika, bila ona mlada ili stara, suosjećala je s njim.
Profesionalni počeci nisu bili jednostavno jer estradna scena SFRJ bila je prepuna "opakih" igrača. Iako je u to vrijeme Diskoton bio jedna od ključnih izdavačkih kuća u Sarajevu i Jugoslaviji, koja će kasnije izdati značajne kompilacije i albume, na počecima karijere morao se izboriti za prepoznavanje u žanru koji je već bio zasićen velikim imenima.
Sredinom i krajem 80-ih, Halid Bešlić postaje jugoslavenski superstar. U tom razdoblju izdao je niz ključnih albuma i singlova koji su ga pozicionirali kao jednu od najuspješnijih zvijezda narodne glazbe u Jugoslaviji. Bio je izuzetno uspješan, a istovremeno nije upao u košaru s "novokomponovanih" glazbenika.
Diskoton, kao jedan od najvažnijih izdavača u regiji, bio je ključan za distribuciju i promociju Bešlićevog rada. I dok su devedesete donijele sve one klasične probleme i podjele koje dolaze s građanskim ratovima, Halid je bio jedan od onih čija je karijera ostala većinski neokrznuta ratnim previranjima jer radio je glazbu koja se nikada nije hranila niskim strastima. Uspio je ne samo očuvati svoju popularnost već i ojačati svoj status kao umjetnik koji pjeva za cijelu regiju.
Za razliku od nekih kolega čija je popularnost ostala vezana za određene teritorije, Bešlić je ostao tražen u svim bivšim republikama. Ne radi se o prevelikoj filozofiji jer Bešlić nije progovarao o temama koje bi ga učinile kontroverznim već se bavio univerzalnim temama kojima se oduvijek bavio.
Baš kao i poslovno, Bešlić nije radio drame ni privatno. Da, tu i tamo nailazili biste na negativne komentare nekih njegovih zastarjelih stavova, ali nije to bilo ništa predramatično. U svijetu estrade poznatom po skandalima i kaotičnim vezama, Halid Bešlić je dugogodišnji brak i obiteljski život zadržao u okvirima tradicije što nije posebno interesantno medijima, ali ja dobro za psihičko stanje pojedinca.
No, teških je trenutaka bilo. Tu prvenstveno govorimo o teškoj prometnoj nesreći iz 2009. godine, kada je pjevač izgubio oko. Gubitak oka i izravnost kojom je o tome progovorio medijima, dali su mu tu ljudsku crtu koju ljudi cijene. U kulturi gdje se javne figure često trude sakriti slabosti, Bešlićev izbor da prizna traumu i posljedice, uključujući njegovu javnu odluku da od tad ne vozi, pojačao je percepciju njegove skromnosti i iskrenosti. Osim toga, otvoreno je pričao i o bolesti svoje supruge zbog koje nisu mogli imati više djece što ga je pogađalo.
Trauma je postala dio njegove priče o opstanku.
Sposobnost Bešlića da svoj teret nosi javno, ali s dostojanstvom, potvrdila je njegov status umjetnika čija autentičnost proizlazi ne samo iz glazbenih korijena već i iz životnih lekcija.
Ono o čemu se nešto više pisalo bili su i njegovi poslovni potezi. Tijekom godina, razvio se u poduzetnika, strateški proširujući svoj brend izvan studija i koncertnih dvorana.
Najpoznatiji poslovni pothvat koji se usko veže uz ime Halida Bešlića je sarajevski Restoran Kibe. Iako se u medijima često povezuje s njegovim imenom, ta je veza više od puke financijske investicije. Restoran Kibe simbolizira Bešlićev kulturni brend u ugostiteljstvu jer radi se o tradicionalnoj bosanskoj kuhinji u autentičnom ambijentu.
Međutim, ono najbitnije je glazbena ostavština koju je Halid ostavio iza sebe i trajni značaj za glazbenu scenu. Iako je bio komercijalni izvođač, uspio je sačuvati vokalnu i emotivnu suštinu sevdaha u svom glasu, ali i puno više od toga jer u svojim je pjesmama očuvao i prepoznatljive žanrovske motive.
I sve su ovo klasična kritičarska naklapanja.
Prosječnom slušatelju ništa ne znače "žanrovski motivi" niti je to ikada bilo ključno da neki glazbenik dopre do slušatelja. Najjednostavnije rečeno, Halid je znao prenijeti duboku emociju i činio je to autentično. Ono što ste inače mogli osjetiti na malim intimnim skupovima, on je znao prenijeti na mase. Ono što su Bešlić i njemu slični postigli, ne postiže se slučajno niti je to moguće umjetno stvoriti i održati. I pritom, naravno, ne mislim na uspjeh već autentičnost.
I upravo zbog toga, njegova je popularnost neosporna diljem balkanske regije jer glazba i kultura imaju moć premostiti političke podjele. Rijedak primjer umjetnika čiji se koncerti tretiraju kao zajednički kulturni događaji u svim bivšim republikama, ne izazivajući kontroverze.
Dokaz kvalitete je i to da je njegovo naslijeđe vidljivo u modernom bosanskohercegovačkom i regionalnom folku gdje mnogi mlađi izvođači nastoje oponašati njegovu dubinu i lirski pristup jer objektivno, savršen je primjer popularne glazbe koja je spojila naoko teško spojive elemente - emocionalnu iskrenost i tradiciju sevdaha s nemilosrdnim zahtjevima modernog komercijalnog tržišta.
Glazbenici odlaze, a ako su dobri, iza njih ostaje glazbeno naslijeđe. No, iza onih najvećih ostaje i praznina na sceni koju je nemoguće popuniti i čije je odsustvo iz godine u godinu sve očitije.