SVE JE počelo u Madison Square Gardenu 23. siječnja 1984. godine. Hulk Hogan, tada još relativno nova snaga, uskočio je kao zamjena za ozlijeđenog Boba Backlunda u meč za WWF titulu protiv omraženog prvaka koji je nosio ime Iron Sheik. Pobjeda koja je uslijedila bila je više od pukog osvajanja pojasa, bio je to kulturni događaj. U atmosferi nakon iranske talačke krize, Hogan, opisan kao "karizmatični južnjački heroj radničke klase", pobijedio je stranog zlikovca iz Irana, što je bila moćna naracija za tadašnju Ameriku.
Taj trenutak, kada je Hogan postao prvi hrvač koji se oslobodio Sheikovog zahvata koji je nosio naziv "camel clutch", pokrenuo je "Hulkamaniju", termin koji je vlasnik WWF-a Vince McMahon Jr. preuzeo od "Beatlemanije" kako bi opisao ludilo obožavatelja.
Ova pobjeda označila je početak "zlatne ere" profesionalnog hrvanja i njegov prodor u mainstream kulturu. Utemeljeni su ključni elementi lika: ulazna pjesma Real American, brendiranje u crvenoj i žutoj boji te legendarna mantra koju je upućivao svojim Hulkamanijacima: "Trenirajte, molite se i jedite svoje vitamine".
Mnogima s ovih prostora koji nisu aktivno pratili ovu scenu, cijela ova supkultura u najmanju ruku djeluje kao gigantska misterija ili barem jedno od onih američkih ludorija koje je teško "prevesti" na hrvatski.
No, Hulkamanija nije bila samo hrvački gimmick, bila je brend. Vince McMahon je prepoznao komercijalni potencijal i pokrenuo neviđenu marketinšku kampanju. Tržište su preplavili proizvodi s Hoganovim likom: kultne žute majice, LJN akcijske figure, kutije za ručak, pa čak i subotnji crtani film Hulk Hogan's Rock 'n' Wrestling.
Hogan je postao sveprisutan.
Sam Hogan je ispričao kako je, čak i prije nego što je WWF-ova mašinerija krenula punom parom, osjetio puls publike. U Minnesoti je počeo tiskati vlastite majice u lokalnom trgovačkom centru i prodavati ih iz prtljažnika svog automobila, zarađujući više na majicama nego na samom hrvanju.
Ukratko, učinio je hrvanje "cool, mainstream i tržišno isplativim" te uspostavio moderni poslovni model WWE-a temeljen na pay-per-view događajima poput WrestleManije, koju je Hogan predvodio osam od prvih devet puta.
Njegov meč protiv Andréa the Gianta na televiziji je privukao rekordnih 33 milijuna gledatelja, dokazavši da hrvanje može biti spektakl za udarni termin.
Uspjeh lika nije bio slučajan, već u velikoj mjeri odraz kulturne i političke klime 80-ih godina prošlog stoljeća. Akademska analiza sugerira da je lik kojeg je Hogan stvorio utjelovljivao specifične ideale američke muškosti tog doba: "Sveameričku snagu, sposobnost uspjeha bez obzira na izglede i žestoki kršćanski patriotizam".
Njegova pojava na sceni poklopila se s usponom sličnih likova u američkoj popularnoj kulturi, a Hogan je kapitalizirao svoje mišiće u kvalitetno koreografiranim bitkama protiv američkih suparnika.
Narativ u kojem se Hogan bori protiv stranih "predstavnika američkih neprijatelja", poput sovjetskog Nikolaija Volkoffa, iranskog simpatizera Sgt. Slaughtera ili japanskog Yokozune, bio je oblik hladnoratovskog kazališta koji je igrao na kartu prikrivene ksenofobije. Hoganova "pretjerana karizma, pretjerani mišići i još pretjeranije moralne priče" stvorile su mit o savršenom heroju koji je odjeknuo u Reaganovoj Americi.
On nije bio samo hrvač, bio je ideologija u obliku kečera.
Za one koji žele ući i malo dublje u ovu priču, funkcioniranje Hulkamanije može se promatrati i kao neko bizarno izdanje sekularne religije za američku mlađariju, s Hoganom kao njezinim velikim svećenikom. Njegova mantra bila je pojednostavljeni, probavljivi moralni kodeks koji je složenu teologiju zamijenio djelotvornim, fizičkim vrlinama.
Struktura od tri dijela – fizički aspekt ("trenirajte"), duhovnost ("molite se") i tjelesna čistoća ("jedite vitamine") – zrcali religijske ideje. Hoganove promocije bile su poput "propovijedi" , a njegove bitke protiv zla bile su moralne predstave. Arena je postala sekularna crkva u kojoj su obožavatelji, kao kongregacija, sudjelovali u ritualu bodrenja heroja i zviždanja zlikovcu. Trganje majice i pokazivanje mišića bili su fizički prikazi te vjere.
I možda će se ovo učiniti kao pretjerano filozofiranje oko nečega što je bazično kao što je to slučaj s kečerima, ali oni koji su povukli te paralele ipak su nešto nanjušili. Na kraju krajeva, mnogi isto tvrde za brojne druge sportove.
Naime, ovaj pristup mogao bi objasniti nevjerojatnu predanost "Hulkamanijaka" i dubok osjećaj izdaje koji su fanovi osjetili tijekom njegovih kasnijih skandala. Nije se radilo samo o slavnoj osobi koja je pogriješila, bio je to grijeh čovjeka kojeg su oni doživljavali kao "moralni autoritet", kršeći temeljna načela "religije" koju je stvorio. To također objašnjava njegovu globalnu privlačnost, kao što se vidjelo u arapskom svijetu, gdje su ga doživljavali kao "stvarnog Supermana" koji se bori protiv zla.
Jednostavna i svima jasna ideja koja nadilazi kulturne okvire i jezične barijere.