HRVATSKI gorštak koji kolje francuske turiste krvoločno i retardirano bauljajući po Risnjaku jedan je od vjerojatno najzanimljivijih zapleta koje smo posljednjih godina imali prilike pogledati, a da je vezan za ovu zemlju. Neki bi rekli "bolje išta nego ništa" jer Hrvati uporno izbjegavaju snimiti horor (osim ako ne govorimo o rijetkim primjerima trash projekata i većem djelu opusa Jakova Sedlara) pa smo raširenih ruku dočekali strani horor koji se odvija u ovoj zemlji, iako se u stvarnosti ne odvija jer Hrvatska se u svijetu filma izbjegava kao slovački hosteli nakon što ih je Eli Roth prikazao kao legla zla iz kojih izlazite nekoliko organa lakši. Iako bi se, realno gledajući, moglo zaključiti da smo šupak svijeta i da je kod nas sve jeftino, ispada da je stranim filmašima (očito ograničenog budžeta) prihvatljivije snimiti film o Hrvatskoj u francuskim Alpama nego na stvarnim lokacijama.
Možda se ne boje gorštaka, ali mutni domaći način poslovanja strani filmski kapital tjera poput krvožednog monstruma.
Naravno, prva je reakcija očekivana i nešto je u stilu "eto, vidiš kako nas Europa doživljava", ali ne bi se trebali previše zabrinjavati onim što se može vidjeti u filmu i time kako bi se to moglo reflektirati na naš izrazito pozitivan imidž. Stvarnost je u ovom slučaju daleko strašnija, a naši dežurni gorštaci pošteno su zapeli u svetoj misiji da nas prikažu kao civilizacijom nedotaknutu vukojebinu u kojoj se ne trebate plašiti krezubih čudovišta koja će vas iskasapiti dok se verete Risnjakom, ali pažnja je vrlo često usmjerena na retardirane pojedince nekad krezubog pjevača koji stvaraju dojam da se u ovoj zemlji od drugog svjetskog rata malo toga promijenilo.
Na kraju krajeva, kakav Risnjak, kakvi bakrači. Ne trebate mijenjati nadmorsku visinu jer stranci nestaju i u popularnim turističkim središtima, a lokalni se organi vlasti ponašaju baš onako kako bi očekivali od nepismenih i podbuhlih murjaka u malim i zaostalim sredinama kakve običavate vidjeti u filmovima ovog žanra.
Zamislite samo da su se filma dohvatili domaći filmaši koji su upoznati s onim što se u ovoj zemlji stvarno događa. Scenarij za horor spektakl o maloumnicima piše se sam od sebe. Otvorite dnevni tisak ili uključite TV i zadesit će vas neka mračna spodoba koja vas tjera da još jednom dobro razmislite o promjeni državljanstva. Biće može krvariti iz stigmi maskirano u Isusa, može se žvaliti sa psima hineći ljubav prema svemu što živi i hoda, tvrditi da je analna penetracija isto što i rukovanje ili se jednostavno radi o gotovo zastrašujućem dvojcu, Gogi Nešto i njenom čudnovatom prijatelju gusaru koji u sjećanje prizivaju bizarne scene sna iz Twin Peaksa Davida Lyncha. Dakle, žalosno je samo to što su se priče o hrvatskim monstrumima dohvatili amateri koji nemaju pojma o tome koliko smo ustvari bogat rudnik.
S druge strane, treba biti zahvalan na malim stvarima jer napokon se nalazimo u društvu "elitnih" horor odredišta kao što su Kazahstan ili Slovačka jer ovakva "anti-reklama" u praksi bolje funkcionira od mlitavih parola kao što su "mala zemlja za veliki odmor" ili fotografije kršnog mladića koji izranja školjke i trlje. Hej, barem su istaknuli da je nabavka trave u Zagrebu mačji kašalj što je bolje od bilo koje reklame koju smo imali prilike čuti.
No, ono što je najzanimljivije leži u činjenici da je cijela priča prošla prilično normalno i nitko se nije previše zgražao nad načinom na koji je Lijepa naša prikazana u filmu (što na kraju krajeva i pomalo iznenađuje jer zaista se ne radi o nečem oko čega treba praviti strku). Tajna možda leži u tome što je riječ o beznačajnom "straight to DVD" filmu koji će proći nezapaženo i ispod radara prosječnog stranog posjetitelja domaćih turističkih odredišta, a možda je stvar u tome da je horor naš svagdašnji daleko strašniji od onog što su francuski redatelji mogli zamisliti pa sve djeluje simpatično, nevino i pomalo naivno.