NAKON devetogodišnje stanke, studio Hangar 13 vratio je Mafia franšizu na scenu. The Old Country nije samo novi nastavak već i izravna reakcija na podijeljene reakcije koje je izazvala otvorena struktura svijeta u igri Mafia III te na izniman uspjeh linearnog, narativno usmjerenog remakea Mafia: Definitive Edition.
The Old Country označava potpuni povratak filmskim korijenima serijala, što su iz Hangar 13 jasno i najavili. Iskreno, pamtim prva dva nastavka, ali trojku nisam doživio tako da sam potpuno na strani onih kojima je ovo povratak na pravi put. No, nije sve baš tako lako.
Radnja igre smještena je u 1904. godinu na Siciliji, u izmišljenom gradu San Celeste. Priča prati Enza Favaru, mladića čiji život započinje u brutalnim uvjetima prisilnog rada u rudnicima sumpora, pod vlašću nasilnog Damiana "Il Merla" Bastonija.
Nakon tragičnog urušavanja rudnika u kojem pogiba njegov prijatelj Gaetano, Enzo bježi i, stjecajem okolnosti, spašava ga zločinačka obitelj Torrisi. Tu započinje njegov uspon kroz redove mafije, pod okriljem Dona Torrisija.
Ima tu zabranjene ljubavi, sukoba s rivalskom obitelji i noževa u leđima. Sve što svaka sapunjara i treba imati.
No, problem je to što je Enzo prilično meh lik. Da, tu i tamo ispliva neka osobina, ali uglavnom je bezveznjak na kojeg igrač mora projicirati nešto svoje. I to bi bilo OK da imamo utjecaj na radnju, ali nemamo jer je sve linearno. Bit ću "kontroverzan" i reći da mi je takav bio i Arthur Morgan iz RDR2, ali u usporedbi s Enzom, Morgan je vrtlog emocija i karizme.
I dok je protagonist mlaka voda, sporedni likovi su daleko bolji. Don Torrisi je mlitava kopija Vita Corleonea, ali funkcionira. Luca i Cesare su arhetipovi "anđela i vraga na ramenu". Tino, obiteljski consigliere kojeg glumi Anthony Skordi, posebno je jeziv, a Isabella, kao predmet zabranjene ljubavi, možda jest izvor emocija, ali nije posebno impresivna. Doduše, lagao bih da kažem da me bilo što od ovoga smetalo. Likovi su... u redu. Ništa specijalno, ali nisu me smetali.
Scenarij je nakupina klišeja, ali ponovno, nije me smetalo. Razlog je zapravo vrlo jednostavan. Kužim što je ekipa iz Hangara 13 željela. Namjera je bila stvoriti vajb flashback scena u drugom Kumu i sviđa mi se. E sad, to ne znači da priča funkcionira jer ne funkcionira, a posebno ne u slučajevima velikih preokreta.
Prve dvije Mafije su funkcionirale, treća nije. Hangar 13 zaključio je: "Nećemo ponavljati trojku". Odluka je bila pametna. Uglavnom. Prednost je to da imamo fokusirano iskustvo bez suvišnih zadataka, a omogućuje i da priča bude u prvom planu. S druge strane, sve ide "po špagi" i ako malo skrenete s puta, u problemima ste.
Tako da, nemaju problem trojke, ali malo su pretjerali s tim da pobjegnu što dalje. Hangar 13 je uklonio ne samo loše elemente, već i one sistemske sandbox mehanike koje su prvim dvjema igrama davale jedinstveni identitet.
Nešto slično događa se i što se borbe i pucnjave tiče. Da se razumijemo, zabavno je, ali vrlo brzo postane repetitivno. Ideš od zaklona do zaklona, pucaš, kokaš likove i OK je. Ništa što već 500 puta nismo vidjeli, ali što sad. Doduše, borbe noževima nešto su bolje, ali također nisu revolucija.
Koristi se uglavnom za obračune s glavnim protivnicima u dvobojima jedan na jedan. Sustav uključuje pariranje, izbjegavanje i napade koji se ne mogu blokirati. I naravno, svi negativci bespogovorno pristaju "nožićati" se s vama.
Šuljanje je također viđena priča. Mehanike su standardne: korištenje zaklona, odvraćanje pažnje neprijatelja bacanjem predmeta i tihe eliminacije. Mehanika "rendgenskog vida" za otkrivanje neprijatelja dodatno pojednostavljuje iskustvo, a ako tijekom šuljanja želite obiti i neke kutije i uzeti dodatni novac, trebat će vam nož koji se troši, a mehanika izdržljivosti noža i potreba za oštrenjem prilično brzo postaju prilično zamorni. Isto vrijedi i za pretraživanje leševa.
Iskreno, sve ovo me jako podsjetilo na Star Wars Outlaws. Dakle, klasična akcijska avantura u kojoj vas igra neprestano drži za ruku i vodi od scene do scene. Ako vas to loži, vjerojatno ćete uživati u igri jer stvarno odlično izgleda. Pogotovo svijet koji je prelijep, ali nije pretjerano sadržajan i zapravo djeluje kao propuštena prilika.
Prelazak s vlastitog Illusion Enginea na Unreal Engine 5 ključan je. Detalji poput brežuljaka, vinograda, trošnih ruševina i grada San Celeste savršeni su, a visokokvalitetni modeli likova i animacije lica pomažu da se uživite u priču iako, kako sam već napisao, nije bogznašto.
Malo ću gunđati i oko ovog jer U5 mi djeluje tako sterilno i bezdušno. Svjestan sam da sam možda usamljen u tom mišljenju, ali tako je. S druge strane, igrao sam PS5 Pro i nisam imao nikakvih problema, ali budući da je riječ o U5, igra je izuzetno zahtjevna pa čak i najjače grafičke kartice imaju problema s održavanjem "Epic" postavki. No, nemam s tim iskustva pa ne mogu pričati već samo prenijeti što sam pročitao.
Što se zvuka tiče, situacija je više manje besprijekorna. Za glazbu se pobrinuo BT ili Brian Wayne Transeau koji iza sebe ima dosta toga (između ostalog soundtrackove za The Fast and the Furious i Monster), a odlični su i glumci koji likovima posuđuju glasove. Generalno gledajući, cijena je odlična.
Sve u svemu, kad funkcionira, odlična je, ali ima brdo problema jer postoje trenuci kada osjećate kao da igrate puno stariju igru u novom ruhu. To može biti simpatično i igrati na kartu nostalgije, ali često osjetite da popušta pod teretom tih starih fora na koje se oslanja.
Mafia: The Old Country laka je preporuka za obožavatelje serijala koji cijene (klasičnu) priču, likove i atmosferu iznad svega, te za igrače koji traže kvalitetno, sažeto i filmsko iskustvo bez napuhanosti otvorenog svijeta. Međutim, puno ju je teže preporučiti igračima koji traže dubok gameplay koji se kvalitetno razvija, slobodu i interaktivnost svijeta. Sve ovisi o tome što tražite. Doduše, tražio sam nešto drugo, ali neću lagati, zabavilo me i dobio sam dobru igru. No, ništa više od toga.
Primjerak igre ustupio CD Media.