SUDEĆI prema reakcijama ekipe oko Marka Perkovića Thompsona, organizacija koncerta za 500 tisuća ljudi je pičkin dim i samo partizani u tome vide problem.
Bilo je, ali i ostalo zabavno promatrati te reakcije menadžmenta koji svaki upit ili legitiman kritički osvrt doživljavaju kao novi napad na samu ideju domoljublja jer valjda se ravnaju po logici "'ko pita, voli Tita".
I donekle je razumljivo ovo puhanje na hladno jer mediji su Thompsona napadali i kad je trebalo i kad nije, ali bez obzira koliko jedni bili zlonamjerni, a drugi defenzivni, u srži ove priče ostaje činjenica - vi organizirate koncert za pola milijuna ljudi u gradu koji se s prometom i parkingom bori bilo koje srijede u godini, a kamo li kad se u grad sliju desetine tisuća vozila iz svih krajeva države i Europe.
Stoga, da, očekujte da će ljudi postavljati pitanja jer obaranje svjetskog rekorda nije mala stvar, pogotovo ako obaranje uključuje 500 tisuća života za koje odgovarate, a vi ne djelujete kao najpouzdanija ekipa jer kao i sve ostalo u ovoj državi i ove pripreme djeluju kao nešto što se radi traljavo i u hodu.
I da se razumijemo, odjednom su svi stručnjaci za organizaciju koncerata pa iz svake rupe izađe neki apsolutni poznavatelj naoružan naknadnim znanjem. Odjednom su svi znali da 500 tisuća ljudi nije rekord koji ljudi nisu mogli oboriti nego rekord koji nisu željeli obarati budući da organizacija takvog megalomanskog spektakla sa sobom povlači i potencijalni kaos.
I to je sasvim legitimno mišljenje i isplatilo se o tome raspravljati, ali u tjednima nakon što je postalo jasno o kakvom se koncertu radi, većina kolumnista pokušavala je odgonetnuti teško dokučive ideološke i nadnaravne razloge zbog kojih bi čovjek, neustaša, otišao na Thompsonov koncert.
Isto tako, Tomašević je odjednom prepun korisnih opažanja kao to da je ovo trebalo biti više manjih koncerata.
E pa, sad to znaju svi, ali to i slična mišljenja očekivali smo u pravom trenutku i to od onih od kojih tradicionalno očekujemo dalekosežna predviđanja ishoda s obzirom na novonastale okolnosti. A to ste vi. Uvjereni smo da ćete, jednom kada sve ovo završi, imati još više saznanja o tome kako je ovo trebalo riješiti.
Međutim, najviše prijedloga, rješenja i odgovora očekujemo upravo od ekipe koja koncert organizira, a kako to i inače biva u situacijama organizacije bilo čega u ovoj državi, svako se suočavanje s vrlo legitimnim novinarskim pitanjima vrlo brzo pretvara u drevnu disciplinu prebacivanja krivnje.
Ono što je zapravo najtužnije je upravo to da nitko, ali baš nitko, ne daje zadovoljavajuće odgovore osim odgovora koje bismo mogli svesti na: "Tko preživi, pričat će". Menadžment je pristojno poručio da će sve to biti "jako domoljubno" i "dostojanstveno" jer to je odgovor na sve. Da, razumijemo, ali ovo nije situacija u kojoj netko publiku želi nazvati ustaškom već vrlo opravdana briga za njihovu sigurnost pa na trenutak sa strane ostavite "domoljublje".
Uz sve to, Thompsonova ekipa poručuje i da na Hipodromu "neće biti gužve, ali bi je u gradu moglo biti". Što je sasvim u redu odgovor kada nas ne bi zanimalo apsolutno sve osim toga hoće li na Hipodromu biti gužve.
Hvala na informaciji, ali pozabavimo se najprije pitanjima kao što su: "Ne idem na koncert, ali živim blizu Hipodroma, jesam li zarobljenik svog kvarta?", "Ako parkiram u Kobiliću, mogu li preživjeti šetnju do Hipodroma i koliko ona traje?", "U slučaju da malo umrem od srčanog, ima li dovoljno hitnih službi, garantirate li da ih ima toliko ili da ponesem krunicu?"
I uvjeren sam da nitko nije očekivao da će vjerojatno najdosadniji grad u Europi postati mjesto najvećeg plaćenog koncerta u povijesti. I vjerojatno nema puno gradova koji bi, kao prvo, pristali na ovaj nepotrebni cirkus, a onda i bili u stanju izvesti ovo bez gomile problema.
Međutim, ovo nadilazi očekivana ideološka natezanja i spada u sferu klasične hrvatske priče o tome da se o svakom infrastrukturalnom problemu raspravlja tek onda kad se dogodi neko sranje. A ovdje možete birati s duge liste razloga zbog kojih je Zagreb loš izbor za koncert ovakve veličine.
No, da previše ne filozofiramo, svi znamo da postoje dva moguća ishoda.
Ili ćemo imati sasvim razumljivu gužvu koja će izazvati kaos u dijelovima grada, ali generalno gledajući, imat ćemo očekivano zajebanu situaciju s obzirom na ne pretjerano sretne okolnosti. A uz malo sreće i božje providnosti, Zagreb neće postati Gaza kao što uvijek alarmantni mediji pišu.
Druga opcija je daleko zanimljivija jer mogli bismo uistinu dobiti hrvatsku inačicu Woodstocka '99. ili jednog od onih koncerata na kojima se dogodila velika katastrofa o kojoj su se snimali dokumentarci.
U ovom drugom slučaju doći ćemo do vrlo zanimljive i nimalo iznenađujuće situacije čije elemente već vidimo na apsolutno svakom koraku. U kratkim crtama, apsolutno nitko neće snositi krivnju iako će krivi biti apsolutno svi. Imat ćete gomilu ekipe koja prebacuje krivnju i govori "nisam"!
Jer da si ne lažemo, ovih 500 tisuća ljudi nije očekivao apsolutno nitko. Dogodili su se prije nego je netko odgovoran stao na kočnicu.
Grad je u političkoj igri pristao na koncert vjerojatno očekujući maksimalno stotinjak tisuća ljudi, a kasnije nisu bili spremni ili nisu imali muda to podijeliti na tri ili više dana jer bilo je izborno vrijeme. Organizaciji je to odgovaralo jer troškovi jednog koncerta su manji iako ni sami nisu bili niti su još uvijek spremni organizirati koncert za tih pola milijuna fanova.
I za kraj, policiji sav taj kaos nije bio "događaj visokog rizika" iako je više nego očito da jest jer probleme bi izazvalo čak i 500 tisuća apsolutno organiziranih i discipliniranih tibetanskih monaha koji su na livadu došli meditirati i slušati disanje prirode.
U svemu tome, najviše će ispaštati upravo fanovi od kojih velika većina ne samo da nema festivalskog već nemaju ni koncertnog iskustva pa se bezglavo upuštaju u nešto o čemu nemaju pojma. Zato i vidite gomilu ekipe koja novinarima odgovara u stilu: "Ma bit će super, snaći ćemo se". I u redu za njih iako grad ne zna ni gdje će parkirati ni kamo će nakon koncerta, ali tu su djeca, starci i trudnice koji su prepušteni sreći u ovoj kombinaciji pohlepe, neodgovornosti, brzinske organizacije, nepripremljenosti i političkog kukavičluka.
A sve to zvuči tako dobro poznato.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.