Gost ovotjedne emisije Nedjeljom u 2 bio je don Roko Kaštelan, 35-godišnji svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Velik dio mladosti je proveo kao navijač Hajduka, bio je u sukobu sa zakonom, sklon tučnjavama, opijanju i drogiranju, obolio je i od maligne bolesti pa zatim nastavio s istim stilom života. Međutim, Roko Kaštelan danas je svećenik u Trogiru i u potpunosti je promijenio svoj život.
"Biti svećenik je ujedno lijepo i teško. Općenito je teško davati život za druge, a ljudi to od svećenika očekuju. Ljudi smo i nekada dođemo u situaciju kada više ne možemo, ne možemo dati ono što ljudi očekuju i zatim se javlja težina. Ljudski problemi i ljudska stvarnost nas opterete. U nama žele vidjeti Boga, nekada možemo to učiniti, nekada ne možemo jer smo i mi ljudi. Ali, Bog radi kroz nas tako da nas odmori i daje nam snage za dalje", rekao je.
Kao dijete izgubio je strica s kojim je bio veoma povezan te to pamti kao prvu traumu.
"Tražio sam sigurnost, htio sam pripadati nekamo. Još u sedmom razredu mi je dijagnosticiran opsesivno-kompulzivni poremećaj. Sva ta bol i svi problemi koji su me mučili su rezultirali time da psihički potpuno potonem. Osim toga, djelomični sam daltonist, tako da nisam mogao odabrati bilo koju srednju školu. Kamo god bih krenuo, život bi me udario i vratio nazad", prisjetio se.
Mučili su ga napadi bijesa, a dan-danas njegov otac kao podsjetnik na te dane u kući ima vrata s rupom koju je Roko probio kako bi pobjegao nakon što ga je otac zaključao u pokušaju da ga spriječi da upadne u daljnje probleme.
U prvom razredu srednje probao je marihuanu, a nakon toga se prebacio i na druge supstance. Najgori period je bio, kaže, kad se počeo drogirati sam. Sa 16 godina si je pokušao oduzeti život.
S 18 godina, kada je već završio srednju školu, saznao je da boluje od maligne bolesti - Hodgkinovog limfoma. Liječenje je trajalo sedam mjeseci, a nakon toga je počeo živjeti još gorim načinom života. "Tada sam shvatio koliko smo krhki, da ne možemo računati na budućnost, pa sam počeo živjeti iz dana u dan, a to je vuklo loše stvari", prisjetio se.
Patio je od depresije, bio je konstantno pod utjecajem alkohola i droga, a drugačiji put pokazao mu je prijatelj iz rodnog Omiša koji ga je pozvao u crkvu.
"Očito je Bogu trebalo vremena da me slomi u jednom trenutku, da mi pokaže istinu o meni. To se dogodilo na susretu zajednice. Tada sam odlučio da više neću ništa uzimati i tako je bilo. Kada sam se vratio kući, odlučio sam sve eliminirati. Počeo sam čitati Bibliju, bio sam oduševljen njome. U društvu sam postao nitko i ništa, ali spoznao sam Boga", kaže.
Danas pomaže drugima - radi sa zatvorenicima, mladima koji trebaju pomoć, poznat je i kao jedan od svećenika koji dijele vodu partijanerima na Ultri...
"Sve probleme na koje naiđem sada rješavam s Bogom. Nakon ludila od dana najdraže mi je otići sam u katedralu, plakati Bogu, donositi mu svoje i tuđe probleme koje on riješi", zaključio je.