Dana 13. srpnja 1985. godine svijet je svjedočio jednom od najambicioznijih i najemotivnijih trenutaka u povijesti popularne kulture – humanitarnom megaspektaklu Live Aid. Bio je to koncert bez presedana, održan istovremeno na stadionima Wembley u Londonu i JFK u Philadelphiji, s prijenosom u više od 150 zemalja i uz procjenu da je događaj uživo ili putem televizije pratilo čak 1.9 milijardi ljudi, što je gotovo 40 posto tadašnje svjetske populacije.
Pokretač i glavni organizator Live Aida bio je irski glazbenik i aktivist Bob Geldof, koji je prethodno s bendom The Boomtown Rats stekao međunarodnu slavu, no 1984. godine duboko ga je potresla televizijska reportaža Michaela Buerka o gladi u Etiopiji. Geldof se najprije udružio s Midgeom Ureom iz benda Ultravox kako bi okupio zvijezde britanske glazbene scene za singl Do They Know It's Christmas?, a godinu dana kasnije odlučio je napraviti globalni korak dalje.
Koncerti u Londonu i Philadelphiji održavani su gotovo paralelno, s pomno koordiniranim prijenosom i rasporedom nastupa. Wembley stadion ugostio je europski dio programa od podneva do kasnog poslijepodneva, dok je JFK stadion u SAD-u preuzeo glazbenu palicu tijekom američkog popodneva i večeri. Ideja je bila jasna – svijet mora reagirati brzo i odlučno na humanitarnu katastrofu, a glazba će biti medij koji nadilazi sve granice.
U Londonu su nastupili neki od najvećih britanskih i svjetskih izvođača tog vremena: Status Quo su otvorili koncert s pjesmom Rockin' All Over the World, uslijedili su Sting i Phil Collins, Elvis Costello, Sade, U2, Dire Straits, David Bowie, The Who, Elton John i Paul McCartney.
No, upravo je nastup grupe Queen postao najzapamćeniji i najhvaljeniji trenutak cijelog događaja. Njihov dvadesetominutni set, s hitovima Bohemian Rhapsody, Radio Ga Ga, Hammer to Fall, Crazy Little Thing Called Love i We Are the Champions, uz nezaboravnu interakciju Freddieja Mercuryja s publikom, smatra se jednim od najboljih nastupa uživo u povijesti rock glazbe.
S druge strane Atlantika, Philadelphia je bila domaćin američkom dijelu spektakla, gdje su se redali izvođači poput Black Sabbath (u originalnoj postavi s Ozzyjem Osbourneom), Run-D.M.C., Joan Baez, The Beach Boys, Eric Clapton, Madonna, Tom Petty and the Heartbreakers, Santana, Patti LaBelle i Bob Dylan, koji je na pozornicu izašao zajedno s Keithom Richardsom i Ronom Woodom iz Rolling Stonesa.
Jedan od najsimboličnijih momenata cijelog Live Aida bio je angažman Phila Collinsa, koji je jedini glazbenik nastupio i u Londonu i u Philadelphiji – na istom danu.
Nakon nastupa na Wembleyju, Collins je privatnim letom doputovao do zračne luke Heathrow, gdje se ukrcao na Concorde i preletio Atlantski ocean kako bi u večernjim satima nastupio i na američkom dijelu koncerta. Njegova energija, angažman i logistička vratolomija dodatno su učvrstili ideju da se za Live Aid ništa nije činilo nemogućim.
Glavna svrha Live Aida bila je prikupiti novac za borbu protiv gladi u Etiopiji, koja je 1984. i 1985. godine odnijela više od milijun života. Geldofova ideja bila je okupiti najpoznatija glazbena imena kako bi se svijest o humanitarnoj katastrofi proširila što dalje i što snažnije.
Prema dostupnim podacima, Live Aid je već na sam dan održavanja prikupio oko 127 milijuna američkih dolara putem telefonskih donacija, a ukupni iznos s kasnijim prihodima od prodaje snimki i memorabilija procjenjuje se na više od 150 milijuna dolara.
Iako su se s vremenom pojavile kritike na račun transparentnosti trošenja novca i logističke (ne)učinkovitosti isporuke pomoći, nitko nije mogao osporiti snagu poruke koju je Live Aid poslao svijetu – da se ujedinjenjem može djelovati brzo, snažno i s nadom u promjenu.
Live Aid nije bio samo koncert. Bio je to trenutak kolektivne empatije, mobilizacije i globalne svijesti. Nakon njega uslijedili su brojni drugi humanitarni glazbeni projekti, od Farm Aida i Hear 'n Aid do povremenih ponovnih okupljanja izvođača s istim ciljem.
Bob Geldof je kasnije bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir, a 2005. godine organizirao je i Live 8 – niz koncerata diljem svijeta povodom summita G8, kako bi se ponovno ukazalo na globalnu nepravdu i siromaštvo.
No unatoč kasnijim varijacijama i pokušajima ponavljanja, ništa nikada nije u potpunosti nadmašilo originalni Live Aid iz 1985. godine. Taj dan ostaje trajno upisan u povijest kao trenutak kada je glazba nadglasala apatiju, a ritam srca svijeta nakratko postao ujednačen.