U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Karibima, Afrikom, jugoistočnom Azijom i Pacifikom, a u veljači 2025. godine dobio je priliku ponovo posjetiti najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Na Indexu imate priliku čitati njegov putopis iz Kine.
>>Kako sam postao glavni negativac u obitelji supruge Kineskinje
>>Kad Splićanin odlazi u Kinu upoznati obitelj supruge Kineskinje
>>Ovako to izgleda kad izrađujete vozačku dozvolu u Kini
>>Kina - zemlja gdje je pritisak zbog obrazovanja sulud, a u životu uživaju samo starci
Chongqing nekad strateški bastion Kine, smješten u planinskom labirintu Zhonglianga, preživio je tri najveće pošasti 20. vijeka - stravično petogodišnje japansko bombardiranje (najduže kontinuirano masakriranje jednog grada u povijesti), notornu Maovu kulturnu revoluciju koja je odnijela desetke milijuna života te postratnu arhitektonsku šizofreniju 21. stoljeća koja je daleko najviše unakazila grad.
Za razliku od ostalih kineskih velegradova, Chongqing je odbio psihološku pomoć i na svoje rane samo nalijepio LCD trake. Rezultat? Ulice koje vode u krug, pokretne stepenice koje povezuju kvartove, uspinjače koje vode na doručak te mostovi što spajaju zgrade. Chongqing izgleda kao da je sam sebe nadogradio bez građevinske dozvole, kao da se umorio čekati da budućnost dođe.
A jednom kad je došla, stigla je prebrzo. Neboderi su izgrađeni brže nego što je selo stiglo otići iz njega. Futurističke fasade, pametne kamere, električni džipovi i podzemni vlakovi – sve leži na temeljima koji još mirišu na češnjak i prženo ulje. Na balkonima među klima uređajima, vise čili papričice, u hodnicima se slažu vreće s krumpirom, a ispred šoping centra majka skida hlačice kćeri i tjera je da piški.
U podzemnoj željeznici bakice sjede s pletenim torbama krcatim domaćeg povrća pa izlaze ispred Oriental plaze na tržnicu koja se nalazi između dvije garaže. Tamo, na podu s tragovima ulja, između dizala i klimatiziranih stubišta, prodaju glave kupusa, svježi tofu, fermentirana jaja i gljive bez imena. Kažu da sve dolazi s okolnih brda, ali vrag ga zna!
Na krovovima okolnih zgrada, u napuštenim hangarima preko ceste, ispod gigantskih prometnih petlji, poskrivećki se uzgaja povrće. U izmišljenim vrtovima, kompostu nekog odlagališta, u velikim bijelim kantama, starim loncima i polomljenim bocama. Svaki pedalj zemlje, kao u Costnerovom Vodenom svijetu, od životne je važnosti. To je chengshi kaihuang - povrtnjak na betonu.
U kvartovima poput Shiba Ti, grad pak kao da je zgrade zaboravio zamijeniti novima. Još uvijek se živi kao da se baš ništa nije dogodilo posljednjih pet stotina godina. Kuće od drva, čučavci u haustorima, susjedi koji gledaju tko što kuha. I nitko se ne žali. Jer između pametnih zgrada i prirodnih vapnenačkih stepenica, Chongqing je pronašao prostor za sve – i za ono što dolazi i za ono što nikad nije otišlo.
U Petom elementu, New York funkcionira kao vertikalna distopija: slojevi grada odvojeni su po visini, a društveni slojevi po pristupu zraku. Chongqing nije daleko. Sve što mu još nedostaje su leteći automobili – i možda Bruce Willis. Žuti taxiji već su tu. Njihova brzina nije hir već jedina moguća reakcija na grad u kojem nema ravne crte.
U stvarnosti, grad ne lebdi, ali visi. Ceste se preklapaju u više razina, vijadukti ulaze i izlaze iz brda, mostovi prelaze rijeke, doline, sami sebe, a metro kroz zgrade jer je ispod starog dijela grada previše stijena. Ovdje se futurizam ne temelji na viziji, nego na adaptaciji. Grad nije zamišljen da izgleda kao znanstvena fantastika – on je takav postao jer ništa drugo nije imalo smisla.
Prometna rješenja podsjećaju na animirane filmove iz devedesetih. Imaju vlastitu logiku, ali ne dijele je s vama. Ne znate jeste li pogriješili rampu dok prelazite već treći most – istim putem, ali ovaj put ispod. A onda, unutar tog pejzaža koji izgleda kao nevješti AI strip, netko pere noge ispred dućana na trećem, netko prostire raspadnutu košulju na petom, a netko jede kokoš iz papirnate vrećice na devetom katu.
Kroz gusti veo magle, smoga i vlage neboderi se naziru kao divovske sjene, okruženi neonom koji nikada ne gasne. Na brdima, jedini način prelaska s jedne strane rijeke na drugu su stare žičare koje više podsjećaju na industrijsku opremu nego na gradski prijevoz. Trgovi nisu na zemlji, već na katovima. S jedne strane ograda, s druge – provalija visoka sedamdeset metara.
Zgrade se poput pijanaca oslanjaju jedna na drugu, dijele zidove i terase. Balkoni su skladišta za odlaganje robe, bicikla, kartonskih kutija, kaveza s pticama i prošlogodišnje zalihe kiselog kupusa. Pogled je ionako zid druge zgrade ili uski ponor među dva stambena bloka u kom se nakuplja prljavština koja nikada neće biti oprana. Kiša je ne uklanja, samo premješta, preslaguje i gura dublje u beton.
Stariji stanovnici, zarobljeni vertikalnošću grada, većinu života provode vozeći svoja električna kolica u dvadestak kvadrata pred ulazom. Za njih je svaka stepenica prepreka, posjet susjedu cjelodnevni izazov, a svako putovanje u grad odiseja. Njihov svijet sveden je na nekoliko kvadrata pred kućom, okruženih betonom koji neprestano raste u visinu. Kao da nisu stanovnici, nego zatočenici Chongqinga.
Kopirnice, privatne klinike, mali hoteli i improvizirane agencije za nekretnine nalaze se na tridesetim katovima zgrada. Ne zbog pogleda, nego zato što je sve ispod odavno zauzeto. Mnoge zgrade imaju četiri ulaza, svaki na drugom katu (tlo je relativan pojam), a većina njih preko dvadeset i pet stambenih jedinica po katu. U jednoj takvoj zna živjeti, raditi i kružiti preko deset tisuća ljudi.
Putovanje od vrha do dna traje toliko dugo da zaboravite kamo ste krenuli. Na svakom katu netko ulazi, izlazi, zastane, pita, drži vrata, nosi biljku, dijete, svoj život u ruksaku. Unutra nema smjera, nema središta. Izađete iz lifta i niste sigurni jeste li bliže izlazu, zahodu ili školi za animaciju. Hodnici se račvaju, zavoji ponavljaju, imena nestaju. Ako se izgubite, nitko vas neće tražiti.
A u malim restoranima koji niču u pukotinama među zgradama konobari serviraju lazije na stolove koji jedva stanu između zida i parkiranog motora. U toj planini prženih čili papričica, ako imate sreće i dobar vid, pronaći ćete jedva pedeset grama piletine u fragmentima veličine tipke na daljinskom upravljaču. Meso je, kao i engleski jezik u Kini, dekoracija. Sugestija bogatstva iz doba kad ga nije bilo.
Cijeli Chongqing miriše na hot pot. Taj miris ne izlazi iz odjeće satima nakon obroka. Ulazi kroz prozore, kroz ventilacijske cijevi, kroz razmake u dizalima. I svuda se jede isto – iz crvene juhe koja vrije, dok ubacujete, izvlačite, prevrćete, pušete, umačete, gubi se osjećaj za vrijeme i prostor. Ruke su stalno u akciji, lice u pari, a glava nad loncem jer čim podignete glavu – meso iscuri iz štapića i netko ga drugi skupi.
U gradu s više od dvadeset milijuna ljudi, ako postoji i trenutak slabosti, netko će ga unovčiti. Tako su nastali i noćni jahači električnih skutera. Vaš auto i vaše pijanstvo, njihova je prilika. Odvezu vas kući u vašoj vlastitoj Toyoti, zatim iz prtljažnika izvade svoj preklopni skuter i nestanu natrag u mrak. To je refleks grada koji ne oprašta nijednu neiskorištenu radnju.
Na jednom dijelu obale Jangcea, svakog popodneva okuplja se mala skupina u kupaćim hlačicama, s termosicama i ručnicima. Rijeka je hladna, struja jaka, ali oni uporno skaču i plivaju sve dok se ne pojavi policija. Vlasti, nervozne oko ideje da bi se netko mogao utopiti, redovito dolaze i rastjeruju grupu. Naredbe, galama, zviždaljke. Ljudi se žale, raspravljaju, i na kraju, uvijek, raziđu.
Ali sutra su opet tu. Skok u rijeku postao je čin pobune: protiv zabrana, protiv kontrole, protiv ideje da je sloboda dozvoljena samo ako je planirana. Jednog dana iz ovakve bi rasprave mogao bi niknuti pokret. Za sada su tu samo skakači, hladna voda i sve veća gomila znatiželjnika koja ih promatra kao rijetku biljku koja raste u asfaltu.
Ima i još, daleko od toga. U Kini su javne kuće zabranjene, a kockanje ilegalno. U Chongqingu oboje ima svoj prostor. Karaoke centri već odavno nisu samo mjesta gdje ljudi dolaze pjevati. Soba se iznajmi na sat ili dva, a sve ostalo dolazi na poziv. No pojavila se konkurencija. Novija, tiša, skuplja. Yacht klubovi. U Chongqingu, koji nema more, ni zaljev, ni marinu, riječ “yacht” zvuči kao greška u prijevodu. I jest.
Ovi klubovi nemaju brodove. Niti goste koji znaju jedriti. Ali imaju crne zidove, zlatne slavine, zatamnjene staklene liftove i osoblje koje govori tišinom. Za razliku od karaoka, ovdje se ne ulazi s ključem, nego s preporukom. Klijentela je ista po namjeri, ali druga po cijeni. Traži se isto – samo bez buke, bez svjetala i boja. U jednom od njih zatekao sam tridesetak djevojaka. Sjede u tišini ispred niza ogledala.
Sve izgleda kao backstage za reviju koja nikad ne počinje. Jedna uvježbava smiješak. Druga gleda svoj profil. Nema glazbe. Nema šapata. Samo svjetlo i iščekivanje. Niti jedan brod u tom klubu nikad neće isploviti. U Chongqingu se plovi drugačije – pod reflektorima koji glume luksuz, kroz kanale bez mora. I svi znaju kuda se ide. Samo se prave da još biraju smjer...
U posljednjem nastavku pročitajte kako smo uhvatili sirotinjski plavi vlak za tibetanski dio Kine te obišli tri najslavnija Nacionalna parka Kine - Zhangjiajie, planine iz Avatara, smaragdna jezera Jiuzhaigoa te planine Wolonga gdje smo se družili s pandama. Još donedavno bile su pred izumiranjem s obzirom da ih konzervatori nikako nisu mogli natjerati na parenje, a onda je jedno genijalno rješenje osiguralo njihov opstanak.