Sean Penn, Andrew McCarthy, Emilio Estevez, Molly Ringwald, Demi Moore, Rob Lowe, Anthony Michael Hall, Ally Sheedy i on - Judd Nelson, bili su dio tzv. ekipe Brat pack iliti Družine derišta ako ćemo doslovno prevoditi. Riječ je o skupini mladih glumaca koja je stekla nevjerojatnu popularnost sredinom osamdesetih u nekoliko filmova o odrastanju, pa su se smatrali i najperspektivnijima od svoje generacije.
Kao što vidimo po imenima, neki jesu, neki baš i nisu napravili mnogo u kasnijim godinama, a Judd Nelson... onako.
Njegovi najznačajniji filmovi The breakfast club Johna Hughesa i St. Elmo's fire Joela Schumachera izašli su 1985. i odmah je pobrao lovorike zbog sjajnih uloga, međutim iste te godine izašao je u to vrijeme loše plasirani, ali vrlo zanimljivi Fandango, film u kojem je i Kevin Costner prvi put baš dominirao.
Kevin je bio frajer, a Judd Nelson je bio štreber, histerik, previše bučan, što ako se sjetimo Breakfast cluba je potpuno suprotno od njegovog lika tamo, buntovnog i introvertnog drkadžije, ali i po tome se vidi da je mogao najrazličitije stvari dobro iznijeti već u tom ranom razdoblju. Da ne spominjemo da je i u St. Elmo's fire uspio naći ulogu koja je potpuno drugačija od obje navedene, tamo je tumačio ambicioznog diplomca, "japija" s političkim težnjama.
Ako ta 1985. godina nije dokaz da je Judd svašta mogao, onda ne postoji dokaz. Također, istih godina posuđivao je glas i u Transformersima (Rodimus Prime), a za svoju noseću ulogu u mini-seriji Billionaire boys club je 1987. nominiran i za Zlatni globus.
Očekivalo se da će ići sve nabolje, međutim iz nekog razloga Hollywoodu je postao suvišan poput rukole na komadu ukusne pizze, tako da nakon niza većinski osrednjih filmova (pa recimo da je New Jack City najbolji) utjehu je našao na televiziji, bio je dio tada jako popularne Nepredvidive Susan (ili Iznenada Susan), serija koja je i Brooke Shields vratila u žarište, a i kod nas se prikazivala u svoje vrijeme.
To su devedesete godine prošlog stoljeća, a ni 21. stoljeće nije mnogo pomaknulo Judda s malih ekrana, samo što su to bila uglavnom gostovanja u serijama, npr. CSI, Las Vegas, Dva i pol muškarca, Psych, Nikita, ponekad neki film i tako. Solidna karijera, moglo je bolje, ali možemo dodati i to da je napisao četiri knjige dosad, kao i da nikada nije ni jurio slavu, čak ga je živcirala, barem tako sam kaže.
Je li ga stvarno živcirala ili je to postao izgovor u razdoblju kad ju je počeo gubiti, nije ni važno. Važno da je Judd Nelson već '85. pokazao kakvog je kova, a da ni ono poslije nije nas uvjerilo kako je ta godina slučajnost. Bliže je istini da je riječ o odličnom glumcu.