Napisao i snimio: Zoran Marinović
NAKON cjelodnevne vožnje, izvan prašnjavog stakla terenca, mrak kao da je progutao ovaj svijet. Džungla nakon sutona, na zemlji, nije ostavila čak ni sjene. Kongoanski grad Bunia, u koji smo došli pod okriljem noći, teško je opisati. Ni nakon nekoliko dana boravka u njemu nismo uspjeli odgonetnuti gdje počinje a gdje završava, koliko ima stanovnika, niti ima li išta osim par srušenih kolonijalnih kuća. Ovo je posljednji grad prije jednog od najslabije istraženih komada Zemlje - velike prašume Ituri, domovine Pigmeja, malih šumskih ljudi.
Vidljiva infrastruktura ove "metropole" uključuje male, sklepane daščare u kojima se pod svijećom prodaju kartice za mobitel, sapuni, cigarete na komade te par šarenih upaljača – sve ono što gotovo rijetko tko od 'građana' može imati. Najznačajniji dio grada je jedno blatno raskrižje i na njemu jedna rampa, duga drvena pritka na čijem je kraju zavezan kamen. Oni rijetki pretrpani automobili, pred rampom moraju stati i platiti naknadu za održavanje puta, glavnog i jedinog koji odavde do 2000 km udaljene Kinšase nema niti jedan milimetar asfalta.
Centar svijeta
Ta je rampa za centar svijeta. Sve bitno, događa se na tom raskrižju. Deseci vojnika s puškama ljenčare na zaraslom trijemu. Stotine žena u lavorima prodaje korijenje, gomolje i koru. Tisuće musave prašnjave i gologuze djece zapeto čeka pod oprugama pretovarenih kamiona i poput muha izlijeću pred nadolazeće automobile pokušavajući od prolaznika iskamčiti bilo što. A prazna plastična boca plijen je zbog kojeg se isplati čekati mjesecima.
Tu počinje naše putovanje u Ituri. Čekamo Salvatorea, prevoditelja i luđaka koji nas je u ovu divljinu i pristao odvesti. Naš Mister No, legendarni pustolov iz stripova, zapravo je mali debeljuškasti crnac.
Dok putujemo u "šumu", uz blatnu cestu nas prati beskrajna kolona 'gurača bicikala'. Na svakom koraku, poput mrava klipšu preko divljina istočnog Konga. Mršavi, u dronjcima, pogleda izluđenih od iscrpljenosti, guraju bicikle koji nestaju pod teretom razne robe; živih koza, vreća brašna, kanistara nafte, kineskog rublja, metaka i paketa Coca – Cole! Pričamo kako je rijetko koja zemlja tako nesretno propala i tako očito nazadovala u ruševinu poput Konga. Poharani kolos poput mjesečara našao usred košmara 21 stoljeća.
Buđenje ideje o ljudskim pravima
Napuštamo cestu, tu žilu kucavicu kakvog – takvog preživljavanja, i polako ulazimo u prašumu. Duboko u sjeni džungle, povučeni, tihi, oprezni i zbunjeni čuče mali lovci - Pigmeji. Gledaju kako djelićem njihovog svijeta na biciklima prolaze aluminijske posude, mačete, cigarete koje priželjkuju, a istim putem odlazi drveni ugljen, meso divljih životinja i coltan….
Upravo na ovom mjestu tisućama godina bile su njihove kišne šume. Sada su tu i polja koja obrađuju pripadnici drugih Bantu plemena. I dok se cijela Afrika polako razvija, te se nakon ratova počinje buditi ideja o ljudskim pravima, Pigmejima je dana - sloboda! To znači da im sada mogu uzeti baš sve. Njihovi lovački puteljci odveli su ih u propast.
Istjerani su iz svojih šumskih domova i natjerani na "socijalizaciju" kojom nisu dobili ništa, a izgubili su sve. Obukli su ih u neke dronjke davno poslane kao humanitarnu pomoć. Zabranili su im lov, ali im nisu dali hranu. Ne smiju ići u školu i nemaju zdravstvenu zaštitu. Nemaju čak niti državljanstvo država u kojima žive, dakle niti jedan osobni dokument. Čak ni fond njihova rječnika nije dovoljan za objasniti sav taj jad što se nadvio nad njih.
Salvatore nas upoznaje s poglavicom Tamberom – majušnim starcem, za kojeg je bilo teško povjerovati da je legendarni lovac, potomak hrabrih malih ljudi koji su stoljećima vladali ovom prašumom. Nakon kratkog pregovaranja s njim, jer bilo kakva novčanica Pigmejima je neviđeno bogatstvo, odlučili su nas odvesti u lov na majmune.
Posebna gozba
Tada je Tambera pokazao svoje pravo lice i veličinu. "Džungla nema milosti prema onima koji griješe. Lovac mora biti strpljiv. I mora znati da je u svakom trenu i on sam lovina", prevodi nam Salvatore poglavičine riječi. "Tiho. I pusti to - pokazujući na moj Nikon D800 - jel to bitnije od večere? I čekaj, kao i mi ostali ili se vrati u selo", mrmljao je starac skriven u mraku prethistorijske afričke zabiti. Iako je bila zora, zeleni svod i zidovi džungle koja nas je usisavala sve dublje, nisu mi dozvolili da vidim niti najbližeg do sebe. Čuju se samo krikovi i strelice kako režu gusti i vlažan zrak. A onda tišina, zvuk džungle koja upozorava!
Širok i dobrano krezub osmjeh lovca koji se prvi vratio nije bio razvučen zbog uspjeha. Smijao se nama, sebi i onom majmunu koji je trebao biti današnja gozba.
"Danas ćemo jesti travu jer si ti previše spor" – odrezao je dijagnozu neuspjeha. Sada su već svi smijali. I nastavili su tako cijelim dvosatnim putem natrag do sela. Moj jedan korak za njihova dva. Moja ruka kao njihova noga. Najviši muškarac nema više od metra i pol. Četrdesetak kilograma. Žene su dvadesetak centimetara niže.
Bubnjevi su te večeri udarali do dugo u noć. Muškarci su nam pokazivali lukove i strijele. Poglavica nam je svoje i poklonio. Prava afrička idila, izvorna i posebna u svojoj jednostavnosti. Nama, naravno.
Kratak životni vijek
A osim ljudi, s Pigmejima se poigrala i priroda. Uz niski rast, imaju i najkraći životni vijek, koji rijetko prijeđe 50 godina. Ali Pigmeji su se nekako uspjeli "našaliti" s prirodom. Nedavna istraživanja pokazala su da se među svim narodima na svijetu upravo oni - najviše smiju.
Pročitajte i prijašnje "Priče iz Konga":
Kongo: Prokleto bogata zemlja!
Priče iz Konga: "Dijamanti iz pakla" u Zagrebu koštaju 233 puta više