Foto: S. R.
JUTROS smo objavili priču o baki Nevenki koja se, kako vrlo vjerojatno već znate, našla u situaciji da ne samo što je morala preživjeti gotovo mjesec dana s 50 kuna, nego je i prevarena od strane bliske osobe, člana obitelji. Njen je rođak, naime, nakon što mu je dala karticu da podigne s njenog računa 100 kuna (koje mu je odlučila posuditi), umjesto tog iznosa ukrao 1600 kuna, odnosno - sve što je bilo na računu.
Osim ovih 50 kuna.
Nakon što smo priču objavili, javio se veliki broj naših čitatelja koji su izrazili želju da sudjeluju u ovoj priči i da pomognu baki Nevenki na svaki mogući način. Stoga smo odlučili čuti njihov glas, vaš glas. Vaše mišljenje, stav, komentar; osjećaj, poruku.
Rekli ste nam kako ste se osjećali nakon što ste pročitali ovu priču, te kako ste odlučili pomoći i pomažete li i inače. Svi koji su nam pisali, željeli su ostati anonimni. Evo vaših komentara.
"Svako jutro čitam novine i kad sam danas taj članak pročitala bila sam jako žalosna. Vidjela sam sliku te bake i njezinu tako žalosnu priču i odmah me steglo kod srca. Ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji nemaju za kruh i još manje mogu povjerovati da postoje takozvani 'rođaci' koji tako stare nemoćne osobe iskorištavaju. Nisam ni sekundu sumnjala nego sam odmah htjela pomoći... Tako da sam baki poslala 100 eura danas i budem joj još neki paket poslala.
Inače pomažem koliko mogu, hvala Bogu imam dobar posao, pa mogu odvojiti novac za pomoć. Inače pomažem gospođi Marijani na Facebooku koja nonstop dobrovoljno pomaže gladnim ljudima s paketima hrane i sl. diljem Hrvatske. Ali moram nažalost reći da sam skoro jedina u svojem bližem krugu koja to radi! Često čujem komentare tipa 'pa bolje da si sebi kupila nešto' ili slično... Mislim da bi svatko trebao odvojiti koliko može, nikad ne znamo kad će nama zatrebati. Nadam se da će se gospođa Nevenka barem malo obradovati i želim joj da ubuduće može živjeti dostojanstveno!"
"Kad sam pročitao priču o baki Nevenki, osjećao sam se jadno... Zamislio sam tu situaciju kada je žena u banci dobila samo 50 kuna i kako je s tim uspjela preživjeti. Nije dala odgovor na to, ali mogu samo pokušati zamisliti.... I inače pomažem. Svaki mjesec jedan mali dio odvajam za UNICEF i jednu udrugu u Sisku (Betlehem) koja se brine o samohranim majkama i njihovoj djeci. Uglavnom najviše za djecu uplaćujem. Nisu to ogromni iznosi, ali u pravilu pomažem. Ne mogu reći da je svaki put, ali u uplatim koliko mogu. Teško mi je reći je li to iznimka ili pravilo jer ne govorim nikome što radim i koliko uplaćujem. Nema potrebe to govoriti. I sad kad Vama odgovaram, ispada da se hvalim, a nije tako. Ako mogu pomognem."
"Žalosno, i zbog bake, oko nas ih ima puno, i zbog stanja institucija, nacije... I kompletne apatije prema svima i svakome... Koliko vidim, baka ima vrt... Mnogi nemaju ni to, ali zato likova kao što je taj rođak ima koliko hoćeš... Nažalost, tu nema pomoći. Čim sam pročitala priču, odmah sam odlučila pomoći... Nasreću, imam koju kunu viška koju bi tako i tako potrošila na možda nešto bez veze, pa eto ovaj put neću... Inače pomažem koliko mogu. Oni koji su svoj život uredili tako, ili streme tome da ga poslože tako da se ponekad mogu okrenuti i ka nekim drugim ljudima, da im bilo kako pomognu, takvi možda i primijete ovakvo nešto. Naravno, tu ste i vi ili neki drugi portal. Mnogo ljudi danas u Hrvatskoj ima takav ili sličan problem, ali se ne vide. Baka Nevenka je imala i malo sreće. Vjerujem da će joj vaš članak pomoći."
"Da vam budem iskrena, ovakve priče me više ne iznenađuju... Iako me svaki put jednako rastuže. Zapravo, ova me posebno rastužila, jer i sama imam baku ovih godina i onda sam krenula razmišljati da je i baka Nevenka možda nečija baka, samo nema nikoga da se o njoj brine. Dosta sam senzibilna što se starijih ljudi tiče, jer smatram da društvo još uvijek nema rješenje za ljude treće dobi, niti ono u Hrvatskoj, niti igdje, samo što se u razvijenim zapadnim zemljama više za njih brinu u smislu osiguravanja egzistencijskoga minimuma, zdravstvo je bolje i besplatno i sl.
Osobno i inače sudjelujem u ovakvim akcijama, pa ni ovdje nisam puno razmišljala. Ja nešto novca koje dam ne osjetim previše, a ovakvim ljudima to znači cijeli svijet. Većina mojih prijatelja se uključuje u ovakve akcije, iako sam zadnjih godina jako skeptična, jer svi znamo da novac počesto ne završi kod ljudi kojima treba nego na žiro računima raznih organizacija koje to onda troše ili jednostavno oročavaju. Lijepa naša Hrvatska. Svaka Vam čast što ste ovo objavili i što se svesrdno trudite ljudima u Hrvatskoj ukazati na sve anomalije i apsurde života u njoj. Pretužno je u što su se Hrvatska i njeno društvo pretvorili i bojim se da nema previše spasa za nas. Siromaštvo je u Hrvatskoj socijalni problem i nije na pojedincima kao što smo Vi i ja da to rješavamo, toga se trebaju uloviti oni koji su za to plaćeni, ali mislim da to više ne treba očekivati.
Koliko god da mi nije bilo lako otići iz Hrvatske, trenutno niti ne razmišljam o povratku, jer mislim da bih konstantno bila u depresiji zbog ovakvih i sličnih priča. Molim da ne objavljujete moje ime i prezime, kad su ovakve stvari u pitanju redovito sam anonimna, ne zato što ne želim stati iza onog što sam rekla, nego jednostavno zato što mala djela ljudske dobrote trebaju ostati anonimna, jer bi se trebalo i podrazumijevati da si međusobno pomažemo, zar ne? Puno pozdrava iz Londona!"
"Vaš članak sam pročitala na poslu uz jutarnju kavu koja mi je automatski prisjela. U tom trenutku ne znam jesam li osjetila tugu, razočarenje, strah od budućnosti ili sve odjednom. Naime, živim i radim u mjestu koji vrvi turistima, koji su mahom vršnjaci gospođe Nevenke, ljudi koji su radili jednako kao i ona i sada imaju mogućnost putovati po svijetu, a naši penzići preživljavaju s 50 kuna, kopaju po kontejnerima, skupljaju boce... Tragedija!!! Dovoljno da se svi zapitamo što nas čeka... Što se tiče pomaganja, na svu sreću družim se s ljudima koji ne okreću glavu od ovakvih problema, pa je tako bilo i ovaj put i bit će sve dok god si to budemo mogli priuštiti."
"Kada sam počela čitati članak zavrtjele su mi se suze u očima. Dvoumila sam se hoću li nastaviti čitati jer me već sam početak jako potresao. Pročitala sam ga, iako sam neke dijelove preskočila da sebi olakšam. Zaista se svaki put iznova iznenadim kada čujem/pročitam/doživim nekakvo takvo ponašanje prema starijim osobama, a pogotovo kada ti još to napravi netko koga smatraš djelom obitelji, bilo uže, bilo šire. Jer, imam i ja nonu kojoj nastojim pružiti pomoć na koji god način mogu i znam da joj to neizmjerno znači. Odluka da pomognem bila je instinktivna.
Nisam još odlučila na koji način ću pomoći ovoj bakici, ali sam odmah znala da nešto trebam poduzeti... Na ovaj način rjeđe pomažem ljudima, ali nastojim to napraviti na druge načine. Pošto sam svjesna da postoji mnogo ljudi kojima je pomoć potrebna, a za koje se ne zna javno, uvijek nastojim kontaktirati udruge u svojoj okolici koje možda imaju više informacija o potrebitima. Mislim da koliko god živimo u materijalističkom i konzumerističkom društvu, da postoje ljudi i u mojoj blizini i šire koji vole i žele pomagati. Samo se češće događa da pomažu oni koji vole i žele, a nemaju velikih mogućnosti, nego oni koji mogu i imaju."
"Ovakve priče čujemo i vidimo skoro svaki dan. Nema tu više šokova, već smo navikli. Bijes i razočarenje sam osjetila neki dan kad sam pročitala članak o tome kako je dvoje starijih ljudi u Beogradu umrlo, najvjerojatnije od gladi, a susjedi su o njima mislili da su 'dobri ljudi' i znali su da imaju problema, ali nisu ništa učinili da im pomognu. U ovo današnje vrijeme kad smo svi okrenuti sebi ne smijemo zaboraviti ljude oko nas. Isto pokušavam naučiti svoju djecu, o empatiji i i osjećaju za druge... Moram priznati da ne ostave sve priče jednak dojam na mene; ponekad baš osjetim da bih trebala pomoći.
Ponajviše ako se radi o nekome tko ne traži i ne očekuje pomoć nego se trudi i bori sam, baš kao ova starica. I na priče u kojima su djeca sam jako osjetljiva, vjerojatno zato što i sama imam djecu. Iskreno, najmanje volim pomoć preko bankovnog računa iako je ta pomoć često najpotrebnija. Imala sam par obitelji kojima sam otišla i pitala što im treba pa im to kupila. To mi se čini nekako ljudskije. U mojoj okolini nema puno onih koji pomažu. Doduše, kad ih potaknete - pomognu, ali često jednostavno ne čuju. Mediji, koliko god su dobri u tu svrhu, možda su postigli i kontraefekt: ljudi su već i oguglali na ovakve priče."
"Ovakvih priča ima jako puno i svi smo svjesni da ih je sve više i više. I sama se dnevno borim s bićem kojeg nazivamo 'gola egzistencija'. Imam 39 godina, visokoobrazovana sam, dobro pozicionirana u vrlo perspektivnoj instituciji, i trebala bih biti u punoj radnoj snazi. No, često se osjećam pregaženo ritmom koje nameće današnje društvo. Mogu samo zamisliti kako je baki Nevenki i ostalima u njezinoj koži. Htjeli mi to priznati ili ne, ali njezina generacija je podigla sve nas na noge, izgradila sve oko nas, osigurala većinu onoga što danas zovemo 'standard'. Baka Nevenka i ostali koji dijele njenu sudbinu jednostavno to ne zaslužuju. Ne znam tko je ona, ali nažalost znam taj osjećaj kad te izdaju tvoji najbliži i to u trenutku kada im pomažeš. To je bio osnovni okidač zbog kojeg nisam razmišljala niti 20 sekundi, odmah sam poslala e-mail u Vašu redakciju. Pomažem uvijek kada mogu, na razne načine i raznim djelima i moram reći da moja okolina i ljudi koji me okružuju reagiraju na isti način."
"Pomogao sam zato što sam se i sam našao u ovakvoj situaciji... Bez kune u džepu, u stranom gradu, bez ikoga poznatog... Htio sam sjesti i plakati. Malo sam zaboravio kako sam se tada osjećao, ali mi se taj odvratni osjećaj vratio nakon minute, te sam bez razmišljanja odlučio pomoći koliko mogu. Najveći problem ljudi je taj što nisu zahvalni za stvari koje imaju, sve dok to ne izgube. Novac je isto jedna od tih stvari. Kad ostanu bez njega, razmišljaju, 'da barem meni netko pomogne'. Zašto ja nisam nekome pomogao kad 'nisam' imao novaca... Ljudi trebaju biti zahvalni u životu, koliko god tog malo imali."