Mladi hrvatski Nomadi proglasili rat turističkim agencijama

Foto: Nomadi

AKO vas zanima kako to izgleda kada istinski avanturisti i zaljubljenici u putovanja proglase rat turističkim agencijama, onda će vas sigurno zaintrigirati priča popularnih Nomada.

Priča o nekoliko mladih ljudi, imena Borna, Nataša, Kristijan i Maro koji su odbacili remenje konvencionalnog života, odlučili uzeti stvar u svoje ruke i hrvatskih turistima pokazati svijet u kojem žive. Oni su globetrotteri koji zaziru od turističkih zamki, ofucanih ultrapopularnih lokaliteta i vode vas u srce zemlje koju posjećujete. Možda se nećete moći dičiti slikama koje ima 95 posto svjetskih turista, ali ćete izbliza upoznati svakodnevicu tisućama kilometara udaljenih ljudi, spavati u njihovim egzotičnim domovima, jesti njihovu tradicionalnu hranu i okušati se u njihovim poslovima.

S Nomadima između ostalog imate priliku iskusiti rafting i kampiranje na svetoj nepalskog rijeci Kali Gandaki, uživati u ljepotama Annapurne, istraživati nepalsku džunglu, voziti se motorima po Burmi, kupat se u čarobnom jezeru špilje Saddar, planinariti po vapnenačkim tornjevima, voziti se biciklima među tisućama hramova, spavati u prašumi, promatrati majmune i varane, snorklati se s golemim mantama u Indoneziji, odmarati se na pijesku robinzonskih otočića, penjati na aktivne vulkane, lješkariti u vulkanskim jacuzzi jezercima i još mnogo mnogo toga. O tome, a i o mnogočemu drugom razgovarali smo s Kristijanom Grubišićem, jednim od junaka ove priče...



Kada si se odlučio krenuti drugačijim putem?

"Kao i svi drugi, radio sam i ja u državnoj firmi. Imao sam solidnu plaću i idealne uvjete za vegetaciju. Mogao sam biti kući svaki dan u 16 sati, preko vikenda lješkariti, ali nije to život koji sam htio. 2008. godine dao sam otkaz i s tadašnjom curom išao na put oko svijeta. Kada sam se vratio počeo sam raditi kao agencijski vodič. Prvi put sam vodio neku ekipu u Nepal krajem 2008.  Dobio sam listu putnika, ali nažalost uvijek bude pojedinaca koji doslovno zalutaju, a tada nitko ne uživa. Tada sam odlučio kako je najbolje da pokušam sve organizirati sam, a evo i princip. Netko se javi da bi išao primjerice u Nepal. Za početak dogovorimo se sjesti na piće. Kroz razgovor se puno toga vidi. Poanta je i da ljudi sami skuže mogu li što ili ne. Otvoreno im kažem što ih očekuje. Nadalje, ukoliko je upoznavanje dobro prošlo, organiziramo druženje cijele ekipe koja ide na turu, što je dodatna prilika za eliminaciju. Nakon svega odemo na Velebit dva dana gdje hodamo, dugi trekking od pet, šest sati. Tu ljudi shvate mogu li, s tim da ovo organiziramo najmanje dva mjeseca prije da stignu nabiti kondiciju. Na kraju se dogodi da ja ljude više odgovaram nego nagovaram na odlazak, međutim do sada nisam pogriješio s procjenom."



Kako sve funkcionira?


"Za početak smo napravili web-stranicu i ljudi su se vrlo brzo počeli javljati. Kada kažem mi, mislim na Bornu, Natašu, Maru i mene. Svi slažu neka svoja putovanja, kako mogu i stignu. Istina, nalazimo se u tom krugu ljudi pa je sve lakše, planinari smo, vodiči, a usmena predaja pokazala se vrlo efikasnom varijantom. Ljudi koji su s nama bili u Nepalu sada idu u Burmu i tako. Jednostavno im se svidi jer vodimo male grupe od 6 do najviše 12 ljudi. Naravno da bi zarada bila puno veće da nakrcamo cijeli autobus, ali to nije poanta. Na turi se rađaju prijateljstva, ponekad i vrlo dobra. Druga prednost je to što često turu dijelimo pa napravimo 2+1 tjedan. Zeznuto je s godišnjim odmorima, tako neki idu dva tjedna, a oni koji mogu ostaju još tjedan. U svakom slučaju sve je podložno dogovoru, od termina pa do načina putovanja. Mogu vam ja kupiti kartu, možete preko agencije, ali i sami. Još jedna vrlo važna stvar, ljude vodimo samo na one destinacije na koje smo bili. Hrpa agencija to ne radi pa ispadne debakl. Evo sada sam bio mjesec dana na Šri Lanki i odlučio kako ću za sljedeći Uskrs tamo organizirati jedno putovanje. Upoznao sam neke prijatelje, ostvario bitne veze koje će mi pomoć u organizaciji. S lokalnim vodičima puno je lakše, na ovakvim putovanjima bolje je ne riskirati, a na koncu neka i oni nešto zarade."



U svakoj zemlji pronađeš neki samostan u kojem se družiš sa siročadi...

"Da, čim dođem u neku novu zemlju vrlo brzo pronađem neko sirotište gdje ću provoditi dio vremena, to me ispunjava. U Nepalu sam u više navrata kupovao odjeću za klince. I danas, pet godina poslije, vidim ih u toj istoj odjeći. Kad me ugledaju skaču oko mene od sreće i zahvaljuju mi do neba. Ljudima koje vodim na putovanja savjetujem da ponesu staru odjeću, jer ma kako ona nama izgledala za njih je čudesno dobra. Prošle godine smo im tako kupili plinske boce i štednjak, godinu ranije prozore i 750 četkica za zube. Znate, kada tako dugo putuješ siromašnim zemljama i stalno gledaš tu djecu, shvatiš kako jednostavno moraš pomoći. Simpatično je bilo jedne godine kada smo dječici donijeli lizalice. Strpali su ih usta zajedno s folijom i s osmijehom od uha do uha skakutali. Punih sat vremena skidali smo folije s lizalica. Jako su slatki, a stvarnost u Burmi vrlo je teška. Prostitucija, otmice, trgovina organima. Jedino što možeš jest sakrit se u hram. A tamo, neki nikad nisu ni vidjeli bijelca. Sjajno iskustvo za obje strane. Upravo zbog toga bi preporučio Burmu kao top destinaciju. Netaknuta je, ljudi su divni, gledaju te i diraju kao svjetsko čudo..."



Možeš li s našim čitateljima podijeliti neke dogodovštine s putovanja?

"Hmm. Eto u Pakistan sam probao četiri puta ući, ali nikad me nisu pustili. Probao sam s motorom preko indijske granice, ali tamo baš nitko ne prolazi pa se teško sakriti. Svaki dan je svečano zatvaranje granice u 17 sati, okupi se milijun ljudi, upere oružje jedni u druge svađaju se uz povike "Indija", "Pakistan".  To je spektakl. Kako je samo jedan granični prijelaz, na isto mjesto sam pokušao i za vrijeme polufinala SP-a u kriketu, Indija - Pakistan. Došao sam na indijsku granicu u indijskom dresu, pustili me, presvukao se u pakistanski, ali opet su me skužili. Jednostavno nemam sreće s tim Pakistanom. Interesantno, Iran se pokazao kao čista suprotnost. I tamo sam stigao bez vize, a dovoljno je bilo da kažem Branko Ivanković i Zlatko Kranjčar, i prigrlili su me kao svog. Tamo je bilo prekrasno, domaćini te kao stranca maze i maze. Potpuno nam krivu predodžbu mediji serviraju o tim zemljama. Perzijska kultura je nevjerojatna, da ne govorim da je država sjajno uređena. Teheran tako ima izvrstan metro, a u noćnim busevima koji kližu sjajnim autocestama postoje ležajevi, a serviraju večeru i doručak."



Koliko smo shvatili iz tvojih priča, reklo bi se da potičeš gospodarstvo u tim zemljama...


"Pa gotovo da tako ispada. Evo nekoliko lijepih primjera. Dok sam jedne godine lutao jugom Burme, prošao kroz zanimljivu špilju nakon koje se otvorilo prekrasno jezero. Ugledao sam par ribara, mahnuo im pa su me prevezli preko jezera, kroz drugu špilju do rižinih polja. Bilo je prekrasno. Sljedeće godine odlučio sam povesti turiste tamo i kad smo stigli odmah su me prepoznali. Sve su nas prevezli, a ja sam im zauzvrat dao nešto love. Kada smo u sklopu treće ture došli pred to jezero imao sam što vidjeti. Na jezeru je bilo desetak taxi brodova, samo što nisu imali fiskalnu kasu. Ponudili su nam prijevoz, ali sada po puno većoj cijeni. Pravi su biznismeni, he, he. Slična je situacija bila i s najmom motora. U Burmi naime postoji moto-taxi, ali ne postoji mogućnost unajmiti motor. Kako sam htio da moji gosti svi zajedno voze motore s jednog odredišta na drugo, potrošio sam nekoliko dana kako bi objasnio Burmancima što zapravo želim. Uspio sam u tome, a kada sam sljedeći put došao u grad, u ponudi je bilo na desetke rent a scootera. Čudo!"



Određeni broj ljudi drži vas bezobrazno preskupim...


"Ako im je cijena previsoka, neka ne idu, odnosno nek idu solo, postoji puno stvari na kojima mogu uštedjeti, od prijevoza do lošijeg smještaja. Mi se često koristimo i lokalnim letovima koji su vrlo skupi. Mogu ja organizirati noćni autobus za deset eura, ali onda će se svi žalit da su se pola godišnjeg odmora vozili. A noćni bus u Burmi je najgora stvar na svijetu. Čudesno je hladno u njima, a cijelu noć puštaju na televiziji neki užasno glasan karaoke ili pak svećenici čitaju svete spise. Garantirano se ne može spavat pa tako izgubimo i cijeli sljedeći dan jer ljudi nisu ni za što nakon tog iskustva. Da ne kažem da sam jednom tako u Burmi za 250 dolara iznajmio privatni automobil da uštedimo na vremenu. Kad ono pojavio se vozač koji ima jednu ruku i još pritom puši. Naravno, uspio se i izgubiti ulicama grada. Znate, nakon 20 sati busa svatko će mrziti organizatora, to nisam htio i zato je cijena veća. Sve što radimo, radimo dobronamjerno.  Ljudi ne znaju nažalost koliko je sve ovo teško organizirat, koliko pregovora moram odraditi, koliko telefonskih poziva da bi sve proteklo u najboljem redu. Tko misli da ćemo se obogatiti, vara se. Ne želim negirati da zaradimo, na kraju krajeva od toga živimo..."

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.