Nedavno sam u restoranu Hayat u Velikoj Gorici isprobala turopoljske štrukle - i odmah sam poželjela saznati malo više o njihovoj priči, tradiciji i načinu pripreme.
Do njih sam došla sasvim slučajno - posluženi su na 30. izdanju eno-gastro projekta Vino uz žlicu, održanom u restoranu Hayat. Iako je večer bila posvećena spoju hrane i vina, jedno jelo za mene je potpuno zasjenilo sve ostalo na stolu - upravo turopoljski štrukli.
Restoran Hayat nalazi se u Velikoj Gorici, nedaleko od Zagreba i zračne luke, a u relativno kratkom vremenu stekao je reputaciju mjesta koje spaja lokalnu turopoljsku tradiciju s nešto širim balkanskim utjecajima. Na jelovniku se često pojavljuju domaća jela koja se rijetko nalaze u modernim restoranima, a upravo su turopoljski štrukli jedan od takvih specijaliteta.
Na večeri projekta Vino uz žlicu posluženi su kao jedno od glavnih jela i pokazali koliko snažna može biti jednostavna, tradicionalna kuhinja kad se priprema s pažnjom.
Moram priznati da su to jedni od najboljih štrukli koje sam ikad probala. Obožavam one klasične zagorske, suhe i hrskave štrukle, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo - zapravo jelo iz potpuno druge kategorije. Zbog čega možda i nije "fer" uopće ih uspoređivati.
Mekani, sočni i savršeno izbalansiranog okusa, s tijestom čvrste teksture koje svejedno djeluje nježno. Cijeli zalogaj bio je mek i kremast, ali bez težine koja često prati ovakva jela. Naprotiv, dok ih jedete, imate osjećaj da bi ih mogli pojesti "bezbroj". Posluženi su uz pjenušac Albuelis brut iz Vinarije Vitus - svjež, voćan i slatkast - vrlo dobar kontrast štruklima.
Kad se spomenu štrukli, većina ljudi odmah pomisli na zagorske. Zagorski štrukli rade se od tankog vučenog tijesta i mogu biti kuhani ili zapečeni s vrhnjem, dok se turopoljski obično pripremaju od nešto debljeg tijesta i najčešće se poslužuju u kuhanoj i mekšoj varijanti.
No turopoljski štrukli imaju nekoliko važnih razlika. Za razliku od zagorskih, koji se rade od vrlo tankog vučenog tijesta i često se nakon kuhanja zapeku s vrhnjem, turopoljski štrukli pripremaju se od nešto debljeg tijesta i najčešće se samo kuhaju. Upravo ta razlika u tijestu daje im karakterističnu teksturu - čvršću, ali i puniju.
Nadjev je također drugačiji. Osnovu čine svježi sir, jaja i vrhnje, a u smjesu se dodaje i malo griza, što daje dodatnu strukturu i sprječava da nadjev postane previše tekuć. Nakon kuhanja štrukli ostaju mekani i kremasti, ali zadržavaju oblik i punoću okusa.
Turopoljski štrukli dio su kulinarske tradicije Turopolja, regije južno od Zagreba čije je središte upravo Velika Gorica. Iako su kroz povijest nastajale brojne varijacije štrukli diljem sjeverne Hrvatske i Slovenije, ova verzija razvila se kao lokalna interpretacija prilagođena dostupnim namirnicama i seoskoj kuhinji.
U prošlosti su se često pripremali za obiteljska okupljanja, blagdane ili veće radove na gospodarstvu, kada je trebalo nahraniti više ljudi jednostavnim, zasitnim jelom. Kombinacija tijesta, sira i vrhnja bila je praktična jer su to bile namirnice koje su gotovo svaka kuća i gospodarstvo imali pri ruci.
S vremenom su zagorski štrukli postali mnogo poznatiji i danas imaju i europsku oznaku zaštićenog tradicionalnog specijaliteta, dok su turopoljski ostali pomalo u sjeni. Upravo zato je lijepo vidjeti kada ih restorani poput ovoga vraćaju na stol.
A nakon onog tanjura koji sam pojela u Velikoj Gorici, jasno mi je zašto bi se ova verzija štrukli mogla svidjeti i onima koji misle da ih već dobro poznaju. Jer kad su dobro napravljeni, turopoljski štrukli nisu samo još jedna varijacija - nego zasebno jelo koje lako postaje i glavno. Pogotovo kad je tako fino da možete pojesti i malo više od jedne porcije.