Priprema rižota možda izgleda jednostavno, ali svi koji su ga barem jednom kuhali znaju da između kremastog i ljepljivog postoji tanka granica. Ako vam rižoto redovito ispada gust, gnjecav ili se sve zrna slijepe u jednu masu - niste jedini. Ipak, većina tih problema događa se zbog nekoliko klasičnih grešaka koje je lako ispraviti.
>> Kremasti rižoto s tikvicama
Za rižoto se nikako ne koristi obična dugozrnata riža koju imate za sarmu ili rižu na lešo. Rižoto traži okruglasta zrna s visokim udjelom škroba, kao što su Arborio, Carnaroli ili Vialone Nano. Ove vrste upijaju tekućinu i otpuštaju škrob koji jelu daje prepoznatljivu kremastost - ali zrna ipak ostaju odvojena.
Koristite li pogrešnu rižu (npr. basmati, jasmin ili običnu bijelu dugozrnatu), rezultat će biti suh, prekuhan ili gnjecav rižoto koji više nalikuje na prilog nego na jelo sa karakterom.
Jedna od najvećih grešaka je dodavanje previše tekućine odjednom, zbog čega se riža zapravo kuha kao za čušpajz, umjesto da se polako otpušta škrob i stvara tekstura rižota.
Ispravan način je dodavanje temeljca postepeno, po jednu kutlaču, i stalno miješanje. To usporava proces kuhanja, ali daje puno bolji rezultat. Prebrzo kuhanje na jakoj vatri ili zanemarivanje miješanja može uzrokovati sljepljena zrna i nedostatak kremoznosti.
Još jedna česta greška je predugo kuhanje - riža za rižoto mora ostati "al dente", dakle s blagim otporom pod zubom. Ako čekate da sva tekućina ispari i da jelo izgleda "gotovo" u loncu, zapravo ste ga već prekuhali.
Za završni sjaj i pun okus, u rižoto se nakon što je maknut s vatre dodaju maslac i ribani sir (najčešće parmezan), što se u talijanskoj kuhinji zove "mantecatura". Ako to preskočite, rižoto će ostati suh i ljepljiv. Također, ne preporučuje se dodavanje sira tijekom kuhanja - tada se sir može rastopiti prebrzo i dodatno zalijepiti zrna.