Normotenzivni hidrocefalus je stanje koje se može liječiti, posebno ako se otkrije na vrijeme, što može spriječiti dugotrajne posljedice. Billy Joel nedavno je objavio da boluje od ovog poremećaja. U izjavi je rečeno kako su njegovi nedavni nastupi pogoršali stanje, uzrokujući probleme sa sluhom, vidom i ravnotežom. Trenutačno se liječi i odmara.
Normotenzivni hidrocefalus nastaje kada se previše cerebrospinalne tekućine nakupi u šupljinama (ventrikulima) mozga i kralježnične moždine, stvarajući pritisak koji ometa funkcije poput hodanja, kontrole mokrenja i pamćenja. Ova tekućina pritišće i rasteže moždano tkivo, što narušava kontrolu mišića i prijenos signala između živčanih stanica.
Neurokirurg dr. Matt Potts sa Sveučilišta Northwestern kaže da se ovo stanje često pogrešno dijagnosticira, osobito kod starijih osoba koje ponekad čekaju i više od godinu dana na ispravnu dijagnozu.
Točan uzrok normotenzivnog hidrocefalusa nije poznat, no zna se da može biti povezan s krvarenjem u mozgu, infekcijama, tumorima ili operacijama na mozgu. Iako rijetko smrtonosan, neliječen normotenzivni hidrocefalus može dovesti do ozbiljnih komplikacija, uključujući gubitak sposobnosti hodanja i pogoršanje pamćenja.
Medicinska ustanova Yale Medicine navodi da manje od 20% oboljelih zna da imaju to stanje, zbog čega dolazi do kašnjenja u liječenju i većeg rizika od trajnog oštećenja mozga. Stanje ne uzrokuje nagli porast tlaka u mozgu, ali se može otkriti putem snimaka mozga koje pokazuju proširene ventrikule.
Prema dr. Pottsu, tri su glavna simptoma:
Neki pacijenti također se žale na probleme sa sluhom, što može biti povezano s promjenama tlaka koji utječe na unutarnje uho.
Studije pokazuju da pacijenti prosječno žive 8.8 godina nakon dijagnoze, a 25% ih doživi više od 13 godina. Bolest se obično otkriva oko 70. godine života.
Dr. Potts naglašava da normotenzivni hidrocefalus nije smrtonosan ako se liječi, ali neliječen može dovesti do teških oštećenja poput gubitka sposobnosti hodanja.
Dijagnostika uključuje neurološke i fizičke preglede, snimke mozga (najčešće MR) te lumbalnu punkciju (uzorak moždane tekućine). No od pojave simptoma do dijagnoze može potrajati i nekoliko godina.
Liječenje se provodi uklanjanjem viška tekućine iz mozga, najčešće kirurškim ugradnjom šanta, tanke cjevčice koja odvodi tekućinu iz mozga prema trbuhu, gdje se upija.