Umjesto da poslijepodne provedete listajući sadržaj na ekranima, razmislite o večernjoj šetnji na svježem zraku. U mnogim talijanskim gradovima ulice nakon večere ožive obiteljima koje polako šeću, zastaju kako bi porazgovarale sa susjedima, a potom se vraćaju kući. Ta šetnja nije brza niti usmjerena na vježbanje; nitko ne mjeri prijeđene krugove ni ne broji korake. Riječ je o ustaljenom, nenametljivom prijelazu iz dana u večer, uz malo druženja i opuštanja.
Ova tradicija, poznata kao passeggiata, ima stvarne i značajne zdravstvene prednosti, a kretanje, koje često doživljavamo kao obvezu koju treba optimizirati, pretvara u čisti užitak.
Onaj poznati nemir koji se javlja nakon jela i napornog dana upravo je ono što ovaj ritual pomaže ublažiti. "Passeggiata je talijanska tradicija lagane šetnje nakon večere", objašnjava Gbolahan Okubadejo, spinalni i ortopedski kirurg. "Šeta se gradom ili uz obalu. To je društvena aktivnost sporog tempa i namjerno nije zamišljena kao vježba."
Prema riječima dr. Okubadeja, ovakvo lagano kretanje iznimno je korisno za tijelo jer pomaže održati pokretljivost kralježnice i potiče cirkulaciju u mišićima i zglobovima. No ono što se na prvi pogled čini kao aktivnost niskog intenziteta može imati mnogo dublje učinke.
"Passeggiata je jedna od onih jednostavnih ideja koje se čine gotovo nevažnima, a zapravo imaju velik utjecaj", kaže Mikel Daniels, certificirani podijatar. "Pacijenti mi godinama govore o toj praksi. Ono što sam primijetio jest da, kada je doista usvoje, i njihovo tijelo i um reagiraju posve drukčije."
Društvena komponenta passeggiate dodatno pojačava njezine pozitivne učinke, jer ljudima omogućuje da se vide i budu viđeni, razgovaraju, lagano se kreću i tako zaokruže dan.
"Povijesno gledano, razvila se iz starog ‘corsa’, glavne ulice u rimskim, a kasnije i talijanskim gradovima, gdje su se ljudi šetali, družili i pokazivali svoju najbolju odjeću", objašnjava dr. Daniels. "Dakle, da, to jest hodanje, ali je obavijeno ritualom, zajedništvom i osjećajem da se time završava dan."
Velik dio njezina učinka proizlazi iz jasne stanke koja se stvara između večere i ostatka večeri. "Kad govorimo o usporavanju nakon jela, snaga passeggiate leži u promjeni ponašanja", kaže dr. Daniels. "Ustanete od stola, izađete van i vaš um i tijelo dobiju jasnu poruku: dio dana posvećen jelu je završen." Taj mali ritual može znatno olakšati prijelaz u mirniju večernju rutinu.
Na neurološkoj razini, hodanje ima umirujući učinak. "Mnogi mi pacijenti kažu da im je šetnja postala svojevrsna tampon-zona između stresa na poslu, ekrana i odlaska na spavanje", kaže dr. Daniels. "Neki je opisuju kao prekidač za isključivanje. Poboljšava se komunikacija s partnerom ili djecom, ljudi primjećuju vremenske prilike, viđaju susjede, a ponekad šeću sami i jednostavno puste misli da lutaju. To nježno, gotovo automatsko kretanje vidljivo smiruje živčani sustav."
Jedan od najizravnijih učinaka spore večernje šetnje jest način na koji se tijelo osjeća nakon nje. "Nježna šetnja šalje tijelu signal da je vrijeme da izađe iz stresnog ritma u kojem je provelo dan", kaže dr. Okubadejo. "Sporo, ujednačeno kretanje opušta mišiće koji se zatežu zbog cjelodnevnog sjedenja i oslobađa napetost u kralježnici, ramenima i kukovima. Već taj jednostavan čin može donijeti osjećaj opuštenosti i veće prisutnosti."
Takvo blago kretanje povoljno djeluje i na procese u tijelu nakon najvećeg obroka u danu. "S medicinskog gledišta, iskustva mojih pacijenata u skladu su s istraživanjima o hodanju nakon jela", kaže dr. Daniels. "Kratka šetnja od 10 do 15 minuta može pomoći probavi, smanjiti osjećaj težine i nadutosti te potaknuti rad crijeva."
Korist može imati i metaboličko zdravlje. "Šetnja od svega deset minuta može sniziti razinu šećera u krvi nakon obroka, a istraživanja sugeriraju da može biti učinkovitija od jednako duge šetnje u nekom drugom dijelu dana", navodi dr. Daniels. "S vremenom, ponavljanjem iz dana u dan, ta jednostavna navika doprinosi boljem metaboličkom zdravlju, kvalitetnijem snu te smanjenju noćnog refluksa i žgaravice." Kada se tijelo ne mora nositi s naglim skokovima i padovima šećera u krvi, lakše se u potpunosti opustiti.
"Najvažnije kod passeggiate jest da bude ugodna, društvena i lišena stresa", kaže dr. Okubadejo. Prvi korak je odabrati društvo u kojem uživate. "Razgovor prirodno usporava tempo i smanjuje naprezanje leđa", objašnjava. "Osim toga, pomaže vam da šetnju doživite kao priliku za povezivanje, a ne kao još jednu obvezu."
Jedna pacijentica dr. Danielsa sa svojim unucima nakon večere prakticira takozvanu "šetnju u potrazi za blagom", tijekom koje broje pse, bundeve ili blagdanske lampice, ovisno o godišnjem dobu. Ako nemate s kim šetati, dr. Daniels preporučuje šetnje uz telefonski razgovor, tijekom kojih nazovete dragu osobu i pričate o vedrim temama.
Birajte rutu koja vas veseli, a ne onu na kojoj ćete samo "skupiti korake". "Šetnja drvoredom u mirnoj ulici, uz vodu ili kroz omiljeni kvart potiče lagan, uspravan hod koji ne opterećuje kralježnicu ni zglobove", kaže dr. Okubadejo. Ako vremenski uvjeti nisu povoljni, dr. Daniels predlaže šetnju trgovačkim centrom, muzejom ili javnim vrtovima.
Ne morate biti savršeni ni dosljedni. Šetnje mogu biti kratke i neformalne. "Deset do petnaest minuta sasvim je dovoljno da se razgibaju leđa i kukovi", kaže dr. Okubadejo. "Sama spoznaja da možete završiti šetnju nakon nekoliko minuta uklanja osjećaj pritiska." Dr. Daniels predlaže da unaprijed odaberete dvije do tri pjesme, kako ne biste gledali na sat, kada glazba završi, gotova je i šetnja.
Na kraju, važno je prilagoditi passeggiatu vlastitom tijelu. "Kao specijalist za stopala, dodao bih jednu praktičnu napomenu: ako netko ima bolove u stopalima, neuropatiju ili ranije probleme s ranama, šetnju treba prilagoditi", kaže dr. Daniels.
"To ponekad znači krenuti s pet minuta umjesto petnaest, nositi kvalitetne, potporne cipele i birati ravne, sigurne podloge." Cilj je, podsjećaju stručnjaci, opušteno i ponovljivo iskustvo koje se lako uklapa u svakodnevicu.