INGRID Bergman, rođena 29. kolovoza 1915. u Stockholmu, a preminula 29. kolovoza 1982. u Londonu, bila je švedska glumica i jedna od najvećih filmskih zvijezda 20. stoljeća. Poznata po svom prirodnom šarmu i emotivnoj snazi na velikom platnu, ostvarila je karijeru u europskoj i američkoj kinematografiji, osvojivši pritom tri Oscara, dva Emmyja, nagradu Tony i brojne druge počasti.
Ingrid Bergman odrasla je u Stockholmu. Majka Friedel Adler preminula je kada je Ingrid imala dvije godine, a otac Justus Bergman, fotograf, umro je prije njezina trinaestog rođendana. Nakon gubitka roditelja, živjela je s rodbinom, ali je rano pokazivala interes za glumu. Upisala je dramsku školu Royal Dramatic Training Academy u Stockholmu, gdje je stekla temelje glumačkog obrazovanja.
Bergman je započela karijeru u švedskim filmovima 1930-ih, a već tada privukla je pozornost zbog svoje prirodne glume, oslobođene pretjerane teatralnosti koja je tada bila uobičajena. Njezin film Intermezzo (1936.) postao je uspješan i privukao pozornost američkog producenta Davida O. Selznicka, koji ju je pozvao u Hollywood.
U SAD-u je debitirala u obnovljenoj verziji Intermezza (1939.) i ubrzo se nametnula kao nova zvijezda. Posebno se istaknula u klasicima Casablanca (1942.) uz Humphreyja Bogarta i Kome zvono zvoni (1943.), koji joj je donio nominaciju za Oscara.
Za film Gaslight (1944.) osvojila je svoj prvi Oscar za najbolju glumicu. Slijedile su uloge u filmovima Zvona svete Marije (1945.) i Ozloglašena (1946.), koji je režirao Alfred Hitchcock, a s kojim je snimila i filmove Začarani (1945.) i Pod jarcem (1949.).
Krajem 1940-ih Bergman je izazvala veliku medijsku buru kada je započela vezu s talijanskim redateljem Robertom Rossellinijem, iako je bila u braku. Njihova suradnja donijela je filmove kao što su Stromboli (1950.) i Europa '51 (1952.), ali njezin privatni život u SAD-u je izazvao skandal te je bila praktički izopćena iz Hollywooda na nekoliko godina.
Povratak je ostvarila filmom Anastasia (1956.), za koji je osvojila drugog Oscara i ponovno stekla naklonost publike i kritike.
Bergman je nastavila glumiti u europskim i američkim filmovima, među kojima se ističu Svratište šeste sreće (1958.), Ubojstvo u Orient Expressu (1974.), za koji je osvojila treći Oscar, te Jesenja sonata (1978.) Ingmara Bergmana. U potonjem filmu ostvarila je jednu od svojih najemotivnijih uloga, tumačeći majku pijanisticu koja ima složen odnos s kćeri.
Osvojila je i dvije nagrade Emmy za televizijske uloge, a njezin rad na kazališnim daskama donio joj je nagradu Tony, čime je postala jedna od rijetkih glumica s priznanjima u svim glavnim medijima.
Bergman je bila udana tri puta i imala troje djece, među kojima se ističe Isabella Rossellini, koja je također postala poznata glumica i manekenka.
Ingrid Bergman preminula je 29. kolovoza 1982., na svoj 67. rođendan, nakon duge borbe s rakom dojke.
Njezina filmska ostavština i danas ostaje snažna - od klasičnih holivudskih naslova poput Casablance do intimnih europskih drama. Smatra se jednom od najvećih filmskih glumica svih vremena, a njezina prirodnost, profesionalizam i karizma oblikovali su standarde glume na filmu.