POVIJEST televizijske industrije prepuna je nepravdi na dodjelama prestižnih nagrada Emmy. Dok su se raskošne drame velikih studija i streaming platformi slavile na sva zvona, odvažne serije s komercijalnih televizija rijetko su dobivale priznanje koje su zaslužile. Jedan od najdrastičnijih primjera je NBC-jeva serija Hannibal, koja je bila toliko uznemirujuća i vizionarska da je nevjerojatno kako nije dobila nijednog Emmyja.
Prikazivana od 2013. do 2015., ova psihološka horor-triler serija na jedinstven je način reinterpretirala kultne likove Thomasa Harrisa. Pomicala je granice onoga što se smatralo mogućim na televiziji.
Unatoč umjetničkoj vrijednosti, serija je u tri sezone zaradila samo jednu nominaciju za Emmy, i to u kategoriji vizualnih efekata. Sjajne glumačke izvedbe, scenarij i kinematografija ostali su potpuno zanemareni. Uz bok filmu Kad jaganjci utihnu, Hannibal se danas smatra jednom od najboljih adaptacija Harrisovih djela, piše Collider.
Na prvi pogled, Hannibal se doimao kao još jedna kriminalistička serija. Svaka epizoda pratila je FBI-jevog agenta Willa Grahama (Hugh Dancy), čovjeka s uznemirujućim darom empatije koji mu je omogućavao da uđe u umove ubojica. No showrunner Bryan Fuller odlučio je seriju pretvoriti u nešto mnogo dublje i neobičnije. Od samog početka bilo je jasno da se serija bavi opsesijom, kontrolom i intimom koja se razvija između lovca i lovine.
U središtu priče bio je kompleksan odnos između Grahama i dr. Hannibala Lectera (Mads Mikkelsen), briljantnog psihijatra i kanibala kojeg je Will pokušavao razotkriti. Njihova dinamika mačke i miša bila je jedinstvena na televiziji. spoj međusobnog poštovanja, mentorstva i brige, koji se pretvarao u opasnu opsesiju.
Dok se Will sve više gubio u vlastitim vizijama i dvojbama, Hannibal se nametnuo kao njegov vodič i manipulator. Njihove terapijske seanse postajale su psihološke bitke, nabijene napetošću i neizvjesnošću. Publika je znala kamo priča vodi, ali svaka scena bila je toliko intenzivna da je odnos dvojice likova postao jednako zastrašujuć koliko i fascinantan.
Prema Collideru, najveći propust Emmyja leži u ignoriranju glumačkih izvedbi. Mads Mikkelsen ostvario je ulogu karijere u liku Hannibala Lectera. Umjesto da imitira Oscarom nagrađenu interpretaciju Anthonyja Hopkinsa, stvorio je potpuno drukčijeg Lectera - profinjenog, i zastrašujuće suzdržanog.
Nasuprot njemu, Hugh Dancy donio je liku Willa Grahama iznimnu ranjivost. Prikazao je čovjeka koji se lomi pod teretom vlastite empatije. Kemija između dvojice glumaca bila je nevjerojatna - njihove scene bile su pune napetosti, intime i straha.
Seriju su dodatno obogatili i Laurence Fishburne, Caroline Dhavernas te Gillian Anderson, no magnetski odnos Mikkelsena i Dancyja bio je ono što je Hannibala učinilo nezaboravnim.
Serija je osvojila gledatelje i upečatljivim vizualnim identitetom, ponajviše zahvaljujući snimatelju Jamesu Hawkinsonu. On je uobičajenu kriminalističku formu pretvorio u vizualno iskustvo nalik art-house filmu. Sjene, neobični kutovi i kompozicija kadrova pretvarali su svakodnevne prostore u jezive kulise.
Gledajući unatrag, jasno je koliko je izostanak priznanja bio nepravedan. Dok su serije s puno manje ambicije osvajale nagrade, Hannibal je ostao zanemaren. Ipak, nagrade nisu jedino mjerilo uspjeha. Vrijeme je pokazalo da je riječ o jednoj od najodvažnijih, vizualno najimpresivnijih i psihološki najbogatijih serija prošlog desetljeća. Emmyji su je možda previdjeli, ali publika nije i upravo zato danas ima kultni status.