Brak je psihološki nehigijenska institucija, rečeno nam je mnogo puta, u literaturi, kazalištu, ali i na filmu. S vremenom, svi su se sižei istrošili i krug se vratio na početak, a ljudi u bračnoj zajednici nastavili su proživljavati iste muke i bolovati iste boli u vječnom ratu spolova, pa se čini da je došlo vrijeme da se stare priče ponovno ispričaju.
Tako je i s Roseovima, tj. Ružićima iz naslova. Nekad su to bili Michael Douglas i Kathleen Turner u crnoj komediji koju je režirao Danny DeVito, a danas je režija u rukama Jaya Roacha. I sve je opet rekapitulacija i modernizacija izvorne priče Warrena Addlera koja stoji u temelju oba filma.
Naslov Rat ruža možda bi čak i bolje odgovarao ovoj inačici, zbog povijesne aluzivnosti. Ivy i Theo, Olivia Colman i Benedict Cumberbatch, dvoje su svježe zaljubljenih i tek vjenčanih Engleza koji iznenada odlučuju preseliti se u Kaliforniju i ondje ostvariti svoj kapitalistički san o sretnome braku.
Već sama uvodna scena s bračne terapije, koja ih prikazuje u poodmakloj fazi raspada, uspostavlja zanimljivu perspektivu kulturne razlike između dvaju anglosaksonskih svjetova s obje strane Atlantika. Na doslovnoj razini - terapeutkinja ne razumije prirodu komunikacije između supružnika koji jedno drugo zasipaju uvredama, a zatim se smiju i međusobno komplimentiraju zbog duhovitosti. "Među vama je svršeno", zaključuje ona, dok mi gledatelji, upoznati s britanskim humorom, zaključujemo suprotno - o ne, ovo dvoje su savršen par i tek su se zagrijali.
U tome je potencijalno bio i jedan od najvećih aduta kojim je film želio igrati. Poseban stil humora koji su Colman i Cumberbatch trebali donijeti ističe da, osim što jedno drugo ne podnose, postoji i dodatni procijep nerazumijevanja s novom sredinom. Prirodno, cinizam, ironija i suptilnost više odgovaraju tipu humora s ove strane Atlantika.
Kako je to jednom lijepo objasnio Stephen Fry - američka priča govori o uspjehu i pobjedi, dok je britanska priča o posrnulom imperiju. Britanci već znaju da se iza vladanja svijetom i potpunog materijalnog uspjeha kriju praznina i ništavilo. Samim time, dvoje Britanaca prikladniji su za narativ o braku koji započinje idiličnom ljubavlju, a završava kao makabristična noćna mora.
No ipak, i to ne iz bumerovsko-nostalgičnih razloga, čini se da je starija verzija imala daleko prikladnije glumce i da je DeVito sa svojim glumačkim tandemom snimio idejno i stilski daleko ujednačeniji film.
U srži priče, ako zanemarimo stil humora, nalazi se pitanje koje je odavno aktualno: što ako se rodne uloge zamijene? I to, naravno, u onom najvažnijem dijelu - tko zarađuje više i tko je doista stup kuće?
Bez razmišljanja mogli bismo reći da je to uvijek majka, domaćica, i da je njezina uloga vrijednija i časnija, ali ako je to doista tako - što se događa ako je muškarac prisiljen odigrati tu ulogu?
Theo Rose (Cumberbatch) započinje kao arhitekt koji gradi pomorski muzej, svoje remek-djelo s prenaglašenom falusnom metaforom nepotrebnog jarbola koji strši s krova. Ivy (Colman) je skromna domaćica koja svoju djecu tovi šećerom i usput vodi malen restoran ribljih specijaliteta na obali - We Got Crabs (tko razumije žargon, shvatit će šalu). Taj je restoran zapravo dar iz milosti njezina muža i više hobi nego stvaran posao. No u samo jednoj noći sve se mijenja.
Nakon otvorenja muzeja stiže oluja - nesigurni jarbol, simbol patrijarhata, ruši se pod naletima vjetra, a gomila prolaznika traži zaklon od kiše upravo u We Got Crabs. Među njima je i poznata kritičarka hrane čija recenzija lansira Ivy među zvijezde.
Nastavak je logičan - Theo se pretvara u Dustina Hoffmana iz Kramer protiv Kramera, a Ivy postaje Martha Stewart. Theo gubi ugled i reputaciju, a Ivy zapošljava novo osoblje, otvara nove restorane i gradi imperij diljem SAD-a. I odjednom se taj skladan odnos pun razumijevanja i samosvijesti počinje urušavati.
Tu nastaju problemi - ne samo među njima, nego i naši, gledateljski. Iako je neosporno da su u središtu dvoje vrhunskih glumaca - osobito Olivia Colman, koja je glumački tajfun i na ekranu može što god poželi - film ipak ne doseže vrhunce komedije, čak ni kroz britansku perspektivu.
Uz standardni diversity casting (crni gay konobar i hinduistica konobarica), u pomoćnoj postavi nalaze se i SNL veterani Andy Samberg i Kate McKinnon, kao američki prijatelji para. Njihova je funkcija potaknuti kulturnu razliku u interakciji s glavnim likovima, no oboje, iako profesionalni komičari, djeluju prenapadno, usiljeno i više iritantno nego smiješno, osobito McKinnon, koja je stalno u afektu i na rubu grimase. Kao biseksualna Amy, zagorjela u vlastitom propalom braku, pokušava zavesti i Thea i Ivy.
Ton filma varira - površinski je to crna komedija i melodrama, a ispod pokušaj društvenog komentara s feminističkom porukom. I ta bi poruka funkcionirala da Ivy do kraja uspije spojiti karijeru i majčinstvo, zaokruživši obje uloge bez ičije pomoći, a to je, vjerujte, itekako moguće.
No u zapletu koji smo dobili, nemoguće se oteti dojmu da podtekst nenamjerno naglašava konzervativno stajalište - kada se rodne uloge zamijene, i muškarac postane domaćin, a žena hraniteljica, nastaje kaos. Djeca pod očevim vodstvom postaju fitnessom zaluđeni kreteni, majka propušta njihove rođendane, bolesti, prve školske dane i nastupe, a muškarac sve to promatra ostajući simbolično kastrirani slabić u sjeni supruge koju, razumljivo, počinje mrziti.
Zašto je to tako - reći će nam tvorci filma - kriviti treba desetljeća patrijarhalne povijesti i uvjerenja koja su nam usađena, a ne scenariste koji su to tako postavili.
No, ako se vratimo na njih dvoje, na to kako su napisani i odglumljeni, Theo i Ivy ipak su dvoje ljudskih bića koji, za razliku od Kathleen i Michaela iz DeVitove verzije, imaju neku duhovnu povezanost i iskreno se vole. Razočaranje i gađenje u starijem filmu dolaze nakon što Barbara uspije, a Oliver to ne može podnijeti. Dakle, društvena promjena koja se dogodila, razotkriva brak kao konstrukciju u kojoj ljubav postoji samo pod određenim uvjetima, odnosno, možda nikad nije ni postojala.
U novim Ružićima kriza ne razotkriva istinu, nego proizlazi iz njihove nesposobnosti da se prilagode novim okolnostima i u njima izraze svoja prava osjećanja. Novi film tako gradi svoju specifičnu estetiku, posve drukčiju od one starije, u kojoj narastajuća morbidna tenzija vodi prema neminovno tragičnom finalu.
Nažalost, upravo odlukom da i svoje dvoje glavnih likova povedu putem žestokih sukoba, međusobnog unesrećivanja i povređivanja, a pritom ih ostave s krajem koji im nikako ne pristaje - autori novog filma prilično su promašili, izdavši duh vlastite verzije.
No, je li to doista tako - ne dopustite da vam drugi kažu.
Otiđite i sami provjerite.