GINA LOLLOBRIGIDA proživjela je 95 godina, a opet je vijest o njenoj smrti tužna i opet se čini da se gubi još jedan dio slagalice koja se tako davno počela osipati i praktički skoro više i nema dijelova. Super je kad pola stoljeća gotovo uopće nisi povezan s filmovima, a tvoj status živi i gdje god kreneš između tvog imena i riječi "diva" stoji znak jednakosti.
Sada kada se opraštaš s devet i pol bogatih desetljeća iza sebe, isto kao onda kad si s ljudima iz neke daleke vremenske dimenzije činila svjetsku scenu... Još samo da malo bolji bendovi uzimaju tvoje prezime za naziv, idilična priča o Lollobrigidi bila bi još idiličnija. Ma bez obzira na to, sve je bilo idilično.
Toliko idilično da nema čak previše tekstova o raznim intrigama, aferama, misterijama, sve je bilo prilično transparentno i otmjeno u vezi s gospođom pravog imena Luigia, pa su tako medije nakon njene smrti uglavnom zaposjeli tekstovi o, tko bi rekao, filmovima u kojima je glumila.
Zvuči tako obično i normalno, a zapravo je krajnje neuobičajeno da za jednu glumicu medijima budu najvažniji filmovi, međutim, i to se događa i velik je kompliment za Ginu Lollobrigidu te sada možemo čitati o zvučnim djelima kakva su Trapez, Salomon i Kraljica od Sabe, Hotel Paradiso... Mnogi će prvi put čuti za njih, a možda će iz poštovanja prema slavnoj ljepotici nešto od toga i pogledati.
Jedan film se ipak zanemaruje čak i danas, a spada u najvažnije, brat bratu možda je i najvažniji u kojima je glumila. U pitanju je posljednja suradnja Humphreyja Bogarta i Johna Hustona, posljednja suradnja Bogarta i Petera Lorrea, po mnogima prvi "camp" film u povijesti, a iz kolekcije "prvi/posljednji po nečemu" je i za samu Ginu Lollobrigidu konkretno prvi na engleskom jeziku u kojem se našla. Kako danas, tako i prije 70 godina, uglavnom tek kad se pojaviš u ostvarenju na tom najuniverzalnijem jeziku, nađeš se u centru svjetskih zbivanja. Možda nije pravedno, ali, nažalost, tako je.
Film nosi naziv Pobijedi đavola (Beat the Devil), izašao je 1953. i ako uzmemo u obzir da su scenarij (jedva baziran na knjizi Clauda Cockburna) pisali Huston i Truman Capote, da je Huston bio i u redateljskom stolcu te da su pored Bogarta, Gine i Lorrea tu bili i glumački asovi tipa Jennifer Jones, Robert Morley, Bernard Lee, a tek ako dodamo one statističke podatke iz prošlog odlomka, postavlja se jednostavno pitanje - kako je dovraga moguće da ovaj film nije poznatiji i što mu to fali?
Prvo, "camp" u svojoj nekoj osnovnoj definiciji navlači na namjerno skretanje u neukus i na "toliko loše da je dobro" mlin, a ako je to skretanje namjerno i ako ga izvodi suptilan čovjek poput Johna Hustona, to znači da je teško i desetljećima mlađoj publici ući u suštinu i odmah shvati što mu je bio željeni cilj, a kamoli publici koja početkom pedesetih nije navikla na parodije, naročito ne na parodije zatvorenog tipa.
Konkretno Pobijedi đavola parodira naslove poput Hustonovog i Bogartovog Malteškog sokola, misterije s milijun likova od kojih svatko ima svoj ulog u centralnoj zbrci, ali i sve moguće avanturističke filmove smještene u egzotične krajeve, a ovi potonji su možda još veći Hustonov zaštitni znak nego "Malteški". Samim tim, on je samog sebe parodirao više nego bilo što drugo.
Radnja Pobijedi đavola većinom se odvija u talijanskom mjestašcu Ravello na moru, ulog je afrički uranij, Bogart je Amer u slobodnom životnom padu, Gina njegova supruga s jakim naglaskom Azurne obale, a sve oko njih crno-bijeli svijet ispunjen ljudima koji daleko jasnije naginju crnom nego bijelom.
Spomenuli smo da je u pitanju parodija i da su noir i avantura žanrovi koji su predmet umjerene sprdnje, međutim, Mike Hodges je 20 godina kasnije snimio posprdni noir Pulp, a čak ni on ne djeluje kao previše jasna satira iz današnjeg ugla kad satira mora vrištati ne bi li se shvatilo da nije u pitanju ozbiljan ton, tako da je jasno kako Pobijedi đavola može djelovati kao sasvim pravolinijski rad i kao takav biti smatran ne previše originalnim.
I zaista, ničeg originalnog u samoj radnji nema, noir žanr nije bio ni prepoznat u vrijeme nastajanja kao žanr, tako da je teško mogla biti prepoznata i šala na njegov račun, ali upravo je to razlog što je u određenim krugovima ovaj film doživio kultni status i što su ga ipak kritičari u kasnijim periodima shvatili kao delirični klasik.
Biti ispred svog vremena nije ništa novo za Hustona, ali ovdje se toliko zaigrao da je čak "preletio preko glave" i ljudima koji su došli u to vrijeme u koje je film "trčao", a koje je bilo značajno udaljeno od 1953. godine te je i u doba izlaska, a naročito kasnije, neka vrsta prestiža bila prepoznati Pobijedi đavola kao visokoumjetnički osmišljeno ostvarenje.
Kao i obično, znaju samopouzdani intelektualci pretjerati s tapšanjem sebe po ramenu, ipak je ovo film koji je pisan usporedno sa snimanjem, točnije Capote je stavljao scene na papir dan-dva prije nego što ih je Huston pretvarao u film, dakle, sve je samo po sebi bilo kaotično, ali i taj pristup je odlika inovativnosti i tada je bio ekstremno neuobičajen.
Rezultat je jako, jako zabavnih sat i pol vremena, galerija živopisnih likova koje su oživili pretalentirani epizodisti, a što je u ovom trenutku najvažnije, rezultat je i odlična partija Gine Lollobrigide kojom se predstavila američkoj publici ni manje ni više nego uz Humphreyja Bogarta. Pa ako to samo ne poziva na značaj filma Pobijedi đavola u njenoj filmografiji i na obavezno isticanje među prvim naslovima, onda ne mora ni sve ovo ostalo pobrojano.
Zaista je grijeh što je to zapravo jako rijetko slučaj i što se češće poseže za barem 10-15 drugih djela njene filmografije jer kad smo se već pitali što to fali filmu o kojem govorimo, odgovor je da mu ne fali ništa, ali možda ima svega previše.
Svakako je dobro što ga se barem oni samopouzdani intelektualci sjećaju jer, eto, i pored svih hvalospjeva koje smo naveli, Pobijedi đavola opet muku muči s publikom čak i kad mu premine posljednja nositeljica priče. A ona... Pazite sad ovu pohvalu:
"Gina Lollobrigida je ženstvenija nego bilo koja žena koju sam vidio u posljednje vrijeme. Pored nje Marilyn Monroe izgleda kao Shirley Temple", rekao je Bogart za Ginu nakon snimanja i ta je rečenica bila prvoklasni PR prije sedam desetljeća, a samim time što je ovih dana vijest o smrti Lollobrigide udarna u cijelom svijetu, jasno da je stari Humphrey svoj dio marketinškog posla vrhunski obavio. A sigurno je to i mislio jer on nikad nije govorio stvari "samo da ih kaže", zato mu je svaki citat od neprocjenjive vrijednosti i svaki druguje s istinom.
Da nije istina, ne bi danas Italija, Europa, planet Zemlja, svi od Anchoragea do Vladivostoka skidali šešir, pozicionirali ga na prsa u znak poštovanja i činili dubok naklon uz želju da putuje u miru diva Gina Lollobrigida. Vječna joj slava, samo takva dolazi u obzir.