PRVI roman renomiranog autora Stephena Kinga bio je Carrie iz 1974. godine, koji je postao bestseler i pokupio brojne pozitivne kritike nedugo nakon objave. Upravo to je privuklo Briana De Palmu, redatelja filma Sisters, da 1976. godine napravi jednako uspješno filmsku adaptaciju romana. Gotovo 50 godina i brojne adaptacije kasnije, De Palmin film i dalje ostaje najvjerniji prikaz Kingovog romana na filmskom platnu.
Film i roman prate Carrie White, stidljivu i nesigurnu djevojku koja ima telekinetičke sposobnosti. Carrie je zlostavljana i kod kuće, od strane svoje majke koja je vjerski fanatik, i u školi, od strane svojih kolega. Sve se naizgled mijenja kada popularni Tommy Ross pozove Carrie na maturalni ples, ali za vrijeme plesa ona još jednom postane predmet ismijavanja i svoj dar odluči iskoristiti kako bi se osvetila ljudima koji su joj naudili.
Iako King u vrijeme snimanja filma nije bio pozvan da sudjeluje u produkciji, Brian De Palma se trudio ostati vjeran originalnom djelu u svojoj adaptaciji. King, koji u to vrijeme nije bio poznati pisac, nije bio pozvan ni na prvu projekciju. No King je sam pogledao film i prisjetio se koliko ga je to iskustvo ohrabrilo jer je redatelj uspio prikazati srž njegovog romana, piše Collider. Naime, King nije ni htio dovršiti roman Carrie, sve dok ga njegova supruga nije potaknula da to učini.
Razlike u filmskoj adaptaciji
De Palma je u svom filmu napravio samo manje preinake, a većina ih je napravljena zbog financijskih razloga i zbog činjenice da na filmskom platnu ne bi imale isti utjecaj na gledatelja. Kao prvo, iz filma je maknuo događaj koji uokviruje roman, a to je selidba stanovnika nakon što Carrie uništi grad. Ovako što nije bilo moguće prikazati iz ekonomskih razloga, a vjerojatno bi uklonilo dio napetosti u filmu da je prikazano odmah na početku.
Isto tako, iz filma je izbačen odnos Margaret White, Carriene majke, i njene bake koja je također imala telekinetičke sposobnosti. Izbačena je i scena u kojoj Carrie svojim susjedima postavlja osobna pitanja kada se sunčaju, a lik profesorice iz tjelesnog, koju glumi Betty Buckley, spoj je dvaju različitih likova iz romana, profesorice tjelesnog i ravnatelja škole.
Isto tako, u filmu je smanjen utjecaj Sue Snell, koju glumi Amy Irving. Snell u zadnjem činu romana pokuša spasiti Carrie nakon što je uništila grad, ali taj događaj nije prikazan u filmu.
Vjeran prikaz likova
Nije nimalo lako uhvatiti duh knjige i onda ga uspješno prenijeti na filmsko platno. Stephen King u to vrijeme je bio uglavnom nepoznati pisac, a De Palma nije imao obavezu zadržati integritet izvornog materijala. Ipak, odlučio je adaptirati Carrie na način na koji odaje počast Kingovoj viziji i pridržava se Kingove izvorne namjere da Carrie bude junakinja vlastite priče.
Čak je i Margaret White prikazana uz određenu dozu simpatije, jer je ne vidimo isključivo kao stereotipnog vjerskog fanatika, već kao ženu koja pati od neliječenih psihičkih bolesti i generacijske traume.
De Palma je Carrie mogao prikazati kao zlikovca i autsajdera, ali umjesto toga ju je približio gledatelju kako bi suosjećali s njom. Iako je Carrie danas jedan od najpopularnijih likova u hororu, ne pamtimo je kao čudovište već kao neshvaćenu i istraumatiziranu tinejdžerku.