Otkako se otkrila kao redateljica, Angelina Jolie glumi malo i nebitno, ponekad u filmovima u kojima nije u prvom planu ili pak u onima koji daju ponude koje se ne odbijaju. Takav je bio slučaj s filmom Vječnici (Eternals), kreativno i financijski neuspjelom Marvelovu spektaklu kojem ju je vjerojatno dodatno privuklo ime redateljice Chloé Zhao, no bolje da nije.
Ipak, glumački žar kao da se ponovno rasplamsao nakon prošlogodišnje hvaljene uloge Marije Callas u filmu Pabla Larraína Maria, a moguće i nakon fijaska s posljednjim redateljskim pokušajem Without Blood koji je dobio porazne kritike te nije uspio ni ući u američku kino distribuciju.
Navodno je bez trenutka premišljanja prihvatila ulogu u filmu Couture Alice Winocour, a razlog za to krije se u glavnom liku filmske redateljice Maxine specijalizirane za horor filmove koja je pozvana snimiti film za otvaranje Tjedna mode u Parizu, no tijekom produkcije saznaje da boluje od raka dojke.
S obzirom na njezin osobni primjer, ali i javno zalaganje za osvješćivanje problema ženskog zdravlja, jasna je motivacija za taj potez. Naravno, pomogla je i reputacija redateljice Winocour koja je filmovima kao što su Augustine, Proxima i Revoir Paris stekla status seriozne i suptilne autorice koja se u svojim filmovima pretežno bavi pozicijom žena u muškom društvu.
Osim liku redateljice koja se suočava s teškom dijagnozom, Winocour u filmu daje prostor još trima ženama čije se priče isprepliću s Maxininom. Prvi je djevojka Ada (Anyier Anei) koja je izabrana kao nova modna zvijezda, no nije sigurna da je to ono što želi i ne osjeća se dobro u okruženju u kojem su modeli tretirani kao objekti.
Tu je i vizažistica Angèle (Ella Rumpf), prekarna radnica koja trči od posla do posla i nada se da će joj priče iz svijeta mode koje piše u slobodno vrijeme pružiti neku novu i svjetliju perspektivu. Mnogo manje vremena posvećeno je krojačici Christine (Garance Marillier) koja je dobila priliku prvi put sama sašiti haljinu koja će otvoriti reviju pa je kroji i šije s mnogo entuzijazma, ali i pod velikim stresom.
Moda koja je, kako na početku filma kaže lik Maxine, istovremeno nebitna i nezaobilazna, te modna industrija koja je na njoj takvoj nebitnoj i nezaobilaznoj izgrađena, dosad su se pokazali kao laka meta za filmaše: komercijalno je najuspješniji primjer Vrag nosi Pradu (čiji nastavak uskoro stiže u kina), bitna i nezaobilazna je i Fantomska nit Paula Thomasa Andersona, no iznad i ispred svih njih svakako je čuvena satira modne industrije Prêt-à-Porter Roberta Altmana.
Alice Winocour, međutim, nije bila zainteresirana za igru na Altmanovom terenu satire i podjebavanja, između ostalog zato što nju manje zanima modna industrija i njezina notorna površnost, a mnogo više položaj koji u njoj zauzimaju žene.
Iza glamuroznog lica modnih revija skriva se fizički i psihički zahtjevan te nimalo seksi posao koji, osim za glavne zvijezde, zaposlenima ne donosi niti neki velik novac.
Međutim, stječe se dojam da redateljica nije o toj temi ni imala za reći mnogo više od toga da nam kontrapunktira grafički slične oznake koje krojačica stavlja na glamuroznu bijelu haljinu i one načinjene na tijelu prije magnetske rezonance.
Film stoga brzo troši taj poluprazni rezervoar ideja, a spas pronalazi u osobnoj drami glavne junakinje koja u drugoj polovici praktički monopolizira film. Pri tome i ona, ubrzo po dijagnozi, pada u ambis banalnosti čiji je vrhunac dva puta ponovljeno pitanje „jesmo li sami odgovorni za ono što nam se događa“.
Kako je gledatelju, kad je o tumoru dojke riječ, nemoguće izbjeći povlačenje paralela s Angelininim privatnim životom, odnosno učinjenom dvostrukom mastektomijom, to filmu daje dozu zlokobnosti, ozbiljnosti i težine koju bi bez toga teško postigao, tim više što gledamo još uvijek jednu od najljepših žena na svijetu.
Ipak, čak ni atraktivna i glumački dojmljiva Angelina Jolie ne može prikriti činjenicu kako je Couture bez obzira na plemenite namjere, zapravo iznenađujuće isprazan film, ni po čemu bolji ni pametniji od blesavog vampirskog filma kojega kao svojevrsni camp statement glavna junakinja režira. Dobro upakirano, ali zapravo posve nebitno i zaobilazno.