Filmove Quentina Tarantina nemoguće je zamijeniti s bilo čijim drugima. Njegov prepoznatljiv stil obilježen je oštrim dijalozima, referencama na pop kulturu, eksplicitnim nasiljem i kadrovima stopala. Osim toga, snima po vlastitim pravilima, što mu je donijelo i vojsku obožavatelja i kritičara. Osim vlastitih ostvarenja, poznat je i po otvorenim komentarima o filmskoj industriji te popisima najdražih i najgorih filmova koji uvijek izazivaju rasprave.
Jedan od redatelja s kojim Tarantino ima neobičan odnos jest Christopher Nolan. On je, dok je još radio kao čitač scenarija, imao priliku vidjeti radnu verziju "Paklenog šunda", nakon čega je izjavio da mu je to "uništilo je*eni film". Tarantino pak otvoreno izražava divljenje prema Nolanovu radu, a posebno je pohvalio njegov ratni spektakl "Dunkirk" iz 2017. godine.
Ipak, priznao je da mu je trebalo više vremena da film prihvati i shvati u potpunosti. "Imao sam zanimljivo iskustvo s tim filmom prvih nekoliko puta. Prvi put kad sam ga gledao, nisam ni znao što da mislim, potpuno sam bio zaokupljen samim spektaklom. Film mi se svidio, ali taj spektakl me gotovo otupio za ostatak doživljaja", rekao je za IndieWire, prenosi Far Out Magazine.
Objasnio je da u početku nije osjetio emocionalnu povezanost. "Bio sam zadivljen filmom. Ali nisam znao čime sam zadivljen... Tek sam treći put mogao vidjeti iza spektakla i usmjeriti se na ljude o kojima priča govori. Konačno sam mogao malo vidjeti kroz drveće", podijelio je. Tek nakon nekoliko gledanja, kako kaže, mogao je prepoznati pravu snagu filma.
"Dunkirk" prati tri odvojene priče - vojnike na plaži, civila na moru i pilota u zraku - koje se u epskom finalu spajaju u cjelinu. Napetost pojačava glazba Hansa Zimmera, a nelinearna struktura nekim se gledateljima činila preteškom. Međutim, ako je i Tarantinu trebalo nekoliko puta da ga u potpunosti shvati, možda i ostatak publike treba filmu dati još jednu priliku.