Cate Blanchett otkrila jedini razlog zbog kojeg ponekad žali što je glumica

Gluma na filmu i u kazalištu dvije su vještine koje zahtijevaju različit pristup, energiju i emociju. I dok su mnogi glumci vjerni jednoj formi, ima onih koji s lakoćom balansiraju između njih. Cate Blanchett je među njima - višestruko nagrađivana glumica s impresivnom karijerom na filmu, ali i s dubokim korijenima u kazalištu.

U nedavnom intervjuu povodom novog filma Rumours, Blanchett je otvoreno progovorila o tome zašto joj je rad na filmu ponekad izazovan - i to ne zbog produkcijskih uvjeta, nego zbog osobnog doživljaja uloge.

"Tek na kraju snimanja razumijem lik - i onda ga moram pustiti"

"To je čudna stvar s filmom", rekla je Blanchett. "U posljednjem danu snimanja često me obuzme žal jer tada napokon osjećam da sam shvatila tko je taj lik. Tek tad postane stvaran. I onda ga moram zauvijek pustiti."

Za razliku od kazališta, gdje se lik iz večeri u večer razvija, raste i mijenja pred publikom, film ne dopušta tu vrstu evolucije. "U kazalištu svake večeri dobiješ novu šansu. Popraviš što nije sjelo večer prije, istražiš drugačiju nijansu, dodaš nešto novo. Kod filma, kad kamera prestane snimati - to je to. Nema ponavljanja. I zato nastaje ta čudna praznina."

Blanchett priznaje da je čak i u ulogama koje su emocionalno zahtjevne ili koje glumi s određenim otporom, kao što je bila maćeha u Pepeljugi, osjetila posebnu povezanost. "Čak i takve uloge donose užitak. I onda ih moraš samo pustiti. To je kao da ti netko iščupa komadić nečega što si dugo gradio."

Film stvara zajednicu, ali uz emocionalni gubitak

Glumica također naglašava da rad na filmu ima svoju posebnu čar - timski duh i povezanost koja nastaje između ekipe na setu. "To je ono najljepše - svi ste tamo da ispričate istu priču. Nastane prava mala zajednica." No za razliku od kazališta, gdje često mjesecima surađuješ s istom ekipom i gradiš odnos i s publikom, film se često snima ubrzanim tempom, u različitim lokacijama, i emocionalna veza prema liku stigne se razviti, ali prekasno.

Blanchett zaključuje da nijedna forma glume nije bolja od druge, ali priznaje da joj kazalište nudi veću emocionalnu fleksibilnost. "Na pozornici živiš s likom. Na filmu ga uhvatiš - i pustiš. I to zna boljeti."

Ipak, ističe da ljubav prema glumi nadilazi sve tehničke razlike. "U konačnici, i film i kazalište ti dopuštaju da istražiš ljudsku prirodu. A to je ono što me uvijek iznova vraća."