"ILLA, illa, illa, Juanito maravilla." Ako ste ikad obratili pažnju gledajući utakmice sa Santiago Bernabeua, mogli ste zapaziti da Realovi navijači svaki put u sedmoj minuti skandiraju spomenute stihove. Kada takvu čast nekome ukažu ultrasi kluba kroz koji su prošle nebrojene legende i zvijezde, onda znate da je bio poseban.

Kako kaže i sam navijački poklič, takav je bio "čudesni" Juanito, ikona Reala iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Za njega kažu da je utjelovljavao sve što jedan igrač Kraljevskog kluba treba biti. Bio je Realov navijač na terenu. 

Kroz karijeru je osvajao momčadske i individualne trofeje, ali je ostao upamćen po temperamentu koji je bio Realovo pogonsko gorivo i koji je od Madriđana napravio majstore preokreta kakve danas poznajemo.

Taj isti temperament znao mu je stvarati probleme pa je zbog njega dobivao nezapamćene drakonske kazne, ali navijači Reala zato su ga još samo više voljeli. Nažalost, doživio je tragičan i prerani kraj, ali na Bernabeuu vjeruju da je Juanitov duh i dalje prisutan te su od njega stvorili mit.

Zbog strašne ozljede nisu vjerovali u njega

Juan Gomez Gonzalez rođen je 10. studenog 1954. u Fuengiroli, obalnom gradu blizu Malage, u skromnoj obitelji. Nogometom je bio opsjednut od malih nogu te je igrao za lokalni gradski klub, a s nepunih 15 godina završio je u školi madridskog Atletica. Navodno je lažirao datum rođenja kako bi imao dovoljno godina da zaigra u U-18 konkurenciji.

S 18 godina počeo je igrati za rezerve Atletica, ali za prvu momčad nikad nije debitirao. Razlog za to bilo je puknuće tibije, odnosno goljenične kosti, koje je zadobio u, pazite sad, humanitarnoj utakmici protiv Benfice. U Atleticu su zaključili da se nakon takve ozljede krhki mladić visok tek 170 centimetara neće oporaviti i da nema šanse da će postati vrhunski nogometaš.

Nakon što se oporavljao godinu i pol, Juanito je sreću potražio u Burgosu, tada drugoligašu. Ondje je njegov talent vrlo brzo došao do izražaja. Unatoč teškoj ozljedi, Juanito nije izgubio brzinu i dribling kojima je bio noćna mora za svakog braniča.

Neumorno je probijao po krilima, namještao šanse suigračima te ih i sam realizirao. Uz to je nakon loma noge očito zaključio da na terenu više ne smije štedjeti nikoga, a pogotovo sebe, pa je igrao čvrsto, ponekad i grubo te bezobrazno.

Dodir neba

S 22-godišnjim Juanitom kao glavnim igračem, Burgos je izborio plasman u La Ligu, a njihova zvijezda ondje je napravila dodatan iskorak. U prvoj sezoni u najvišem rangu postigao je svoj dotadašnji osobni rekord od devet pogodaka, čime je spasio Burgos od ekspresnog povratka u drugu ligu. Istovremeno je postao i španjolski reprezentativac te su se za njega zainteresirali i oni najveći. Za Juanitov potpis borili su se Real Madrid i Barcelona.

Juanito nije dvojio. Premda je kao dijete bio u Atleticu, oduvijek je volio Real. U ljeto 1977. potpisao je za Kraljevski klub i na predstavljanju izjavio: "Igrati za Real je kao dodirnuti nebo!"

Došao je u momčad u kojoj su ga dočekali velikani poput Santillane, Pirrija i Vicentea del Bosquea, no mladi Juanito odmah je postao neizostavni prvotimac. Donio je dodatnu dimenziju Realovoj igri pa su Madriđani od 1978. do 1980. osvojili tri uzastopne titule španjolskog prvaka, a Juanito je u te tri sezone zabio ukupno 39 golova u svim natjecanjima. Domaće novine iz godine u godinu su ga uvrštavale u najbolju momčad prvenstva.

U bitci za Beograd dobio je bocom u glavu

Dolaskom u Real, Juanito je izgradio status i standardnog igrača Španjolske, koja tada još uvijek nije bila velesila te je propustila Svjetska prvenstva 1970. i 1974. godine. Kobna je za Španjolce 1974. bila Jugoslavija, koja ih je pobijedila u direktnom ogledu za odlazak na Mundijal.

Španjolskoj se u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu ukazala prilika za osvetu. Ždrijeb ju je smjestio u grupu s Rumunjskom i Jugoslavijom, a zahvaljujući dvjema domaćim pobjedama, Španjolcima je u zadnjem kolu za plasman na SP bio dovoljan čak i minimalan poraz od Jugoslavije.

No atmosfera u Jugoslaviji bila je žestoka. Utakmica se igrala 30. studenog 1977. pa se poklopila s proslavom Dana republike. Sto tisuća navijača okupilo se na beogradskoj Marakani te su uz gromoglasno navijanje poručili Španjolcima da ih čeka pakao.

A ono što se događalo na terenu također se može nazvati paklom. Stravični prekršaji i ozljede na obje strane obilježile su utakmicu koja je prozvana "Bitkom za Beograd", a huk domaćih navijača nije uspio utišati ni španjolski napadač Cano pobjedonosnim pogotkom za 0:1 u 71. minuti.

Nedugo nakon gola, iz igre je izlazio Juanito, a sto tisuća beogradskih gledatelja mu je glasno zviždalo. On je na to odgovorio tako što im je pokazao palac dolje, a nekoga je na tribinama to toliko ražestilo da je Juanita pogodio staklenom bocom u glavu. Juanito je pao i onesvijestio se te je na nosilima iznesen terena, ali ubrzo je došao sebi i oporavio se bez posljedica.

Juanitova osveta za to došla je godinu dana kasnije, kada je u kvalifikacijama za Euro zabio Jugoslaviji na Maksimiru u pobjedi 2:1. Španjolci su i tad završili ispred Jugoslavije i uskratili joj još jedan nastup na velikom natjecanju. Nije to bio posljednji put da je Juanito zabijao bivšoj državi - 1982. je na Svjetskom prvenstvu realizirao jedanaesterac u pobjedi 2:1.

Suspenzija na dvije godine

Iako se osvetio na terenu, incident s bocom kao da je rasplamsao ionako vatreni Juanitov karakter. Ubrzo se o njegovom ponašanju i postupcima počelo govoriti više nego o igri. UEFA ga je 1978. na dvije godine izbacila iz europskog nogometa jer je fizički nasrnuo na suca pri kraju uzvratne utakmice s Grasshoppersom u drugom kolu Kupa prvaka.

Pri ukupnom rezultatu 3:3 i prednosti Švicaraca zbog gola u gostima, Juanito je smatrao da je jedno zaleđe pogrešno dosuđeno, zbog čega je podivljao i zaradio suspenziju koja je kasnije smanjena na 14 mjeseci.

I dok su ga protivnički igrači i navijači zbog takvog ponašanja uzeli na zub, Realovi fanatici su ga još više prigrlili. To je onaj klasičan tip igrača koje obožavaš kad igraju za tebe, a mrziš kad igraš protiv njih. Unatoč svim problemima, Juanito je na ulasku u osamdesete bio u najboljoj formi karijere. Sezonu 1980./81. završio je kao najbolji strijelac La Lige, s 19 postignutih pogodaka.   

90 minuta na Bernabeuu je jako dugo vrijeme

Usprkos domaćim uspjesima, ono na što je Real kroz svoju povijest vjerojatno najviše ponosan jesu europski trofeji. I danas ih u utakmicama Lige prvaka prati neopisiva aura te je teško i pobrojati sve čudesne preokrete, ili "remontade", koje su posljednjih godina izveli. "90 minuta na Bernabeuu je jako dugo vrijeme", mantra je koja se neprestano ponavlja, a njezin autor jest upravo Juanito.

Naime, nakon što je Real u sezoni 1985./86. na gostovanju kod Intera izgubio prvu polufinalnu utakmicu Kupa UEFA 3:1, mnogi su ih već otpisali. Ipak, Juanito je Talijane upozorio da ih čeka i uzvrat. Nije govorio bez pokrića.

Real je te sezone već jednom napravio čudesan preokret, kada je u trećem kolu izgubio 5:1 na gostovanju kod Borussije Monchengladbach, da bi na Bernabeuu pobijedio 4:0 i prošao dalje. Junak je bio Juanito, koji je perfektnim ubačajima namjestio prva dva gola Jorgeu Valdanu.

U ranijim godinama, Real je i u četvrtfinalu Kupa prvaka okrenuo zaostatak od 2:0 protiv Celtica, a Juanito je postigao krucijalni treći pogodak u uzvratu. U sezoni 1984./85. Madriđani su u Kupu UEFA izgubili 3:0 od Anderlechta, nakon čega su na Bernabeuu slavili 6:1 i još jednom prošli dalje.

Kada je Juanito rekao Talijanima da je 90 minuta na Bernabeuu jako dugo vrijeme, mislio je na sve te utakmice. I pokazalo se da je bio u pravu. Real je u uzvratu nakon produžetaka pobijedio Inter 5:1 i izborio finale u kojem je nadigrao Koln.

Izbačen je iz europskog nogometa na pet godina. To ga je uništilo

U drugoj polovici 80-ih Juanito je već zagazio u svoje tridesete te se njegova uloga u momčadi smanjivala, ali i dalje je bio lider na terenu i pokretačka sila svlačionice. Postao je još vatreniji i još borbeniji, a to je rezultiralo novim incidentima.

Prvo se sukobio sa suigračem Ulijem Stielikeom, kojeg je optužio da je plaćenik nakon poraza u finalu Kupa pobjednika kupova 1983. od Aberdeena i Sir Alexa Fergusona. Usput rečeno, to je jedan od dva Juanitova poraza u europskim finalima - 1981. Liverpool je nadigrao Real u Kupu prvaka. Kada se Real tri godine kasnije opet susreo sa Stielikeom, koji je tada igrao za Neuchatel Xamax, Juanito je pljunuo na njega.

Bio je to samo uvod u ono što će se dogoditi godinu dana kasnije. U prvoj utakmici polufinala Kupa prvaka, Bayern je u Munchenu rasturao Real. Nakon 37 minuta bilo je 3:0, a nervoza kod Madriđana bila je sve izraženija.

Lothar Matthaus u jednom je koškanju završio na tlu te je do njega dotrčao nikad bjesniji Juanito. Prvo mu je kopačkom stao na leđa, potom se odmaknuo, a onda ga nagazio i po licu. Sve to dok je između njih stajao sudac, kojemu nije preostalo ništa drugo nego da isključi Juanita.

UEFA-ina kazna bila je još rigoroznija. Juanitu to nije bio prvi incident te su čelnici europskog nogometa bili brutalni - suspendirali su ga u europskim natjecanjima na čak pet godina. Bio je to kraj njegove karijere u Realu.

Juanito se pokajao zbog svog postupka. Kao veliki poklonik borbe s bikovima, Matthausu je u znak isprike poklonio toreadorsku odoru i mač, no ta nemila scena zauvijek ga je obilježila.

"Kad je moj otac nagazio Matthäusa, patio je više od ikoga. Moj otac je izgubio više na osobnoj nego na nogometnoj razini, iako je morao napustiti svoj voljeni Real Madrid. To prisilno progonstvo odvojilo ga je od supruge i djece, koji su još uvijek živjeli u Madridu. Taj pečat uništio je sve naše živote, živote mog oca i cijele obitelji", prisjetio se njegov sin Roberto i dodao:

"Ali imao je hrabrosti priznati svoju pogrešku i okupiti svu djecu iz škole nogometa - ja sam bio među njima - i jasno nam reći da igrač to nikada ne bi trebao učiniti i da je njegov primjer bio užasan za djecu. Pokazao je veliku hrabrost jer je bio idol svima i nije se ustručavao proklinjati sebe zbog onoga što je učinio."

Juanito se tako 1987. vratio bliže kući i potpisao za Malagu, za koju je u prvoj sezoni zabio deset golova u drugom rangu te ju je odmah uveo u La Ligu. Ondje je odigrao još jednu sezonu te se s 35 godina umirovio.

Ostao je u nogometu te je postao sportski direktor Malage, ali je pod njegovim mandatom klub ispao iz prve lige. Da to spriječi, Juanito je čak predlagao da se vrati iz mirovine ili postane trener, no vodstvu kluba to se nije svidjelo te je došlo do rastanka. Trenersku karijeru ipak je započeo 1991. u drugoligašu Meridi, a cijelo to vrijeme ostao je zaljubljen u Real.

San iz kojeg se nikad nije probudio

Tako je 2. travnja 1992. došao na Bernabeu, kako bi pogledao utakmicu Kupa UEFA između Reala i Torina. Real je slavio 2:1, nakon čega je Juanito sjeo u automobil koji je vozio Manuel Angel Gimenez, kondicijski trener Meride. Zajedno su krenuli natrag na svoje radno mjesto, a zadovoljni Juanito je mirno utonuo u san na suvozačevom sjedalu.

Iz tog sna se nikad nije probudio. Bila je noć, a ispred njihovog automobila na autocesti prevrnuo se teret kamiona koji je prevozio trupce. Gimenez ih je pokušao izbjeći, ali se pritom zabio u drugi kamion. Juanito je poginuo na mjestu. Gimenez je preživio.

Tragični odlazak 37-godišnjeg Juanita šokirao je cijelu Španjolsku. Preko 50 tisuća ljudi došlo mu je na sprovod. Juanito je tog tragičnog dana u travnju umro, ali rodio se mit. Danas kada je Realu potreban veliki preokret, navijači zazivaju "Espiritu Juanito", odnosno Juanitov duh. Ta se sintagma provlači u medijima i na transparentima na stadionu.

Jedan od boljih opisa onoga što Juanito predstavlja dao je Realov prošlosezonski trener Alvaro Arbeloa: "Za mene postoji jedan igrač koji je paradigma onoga što Real Madrid treba biti. To je Juanito. Ali i on je griješio, zar ne? Svi smo vrlo ponosni na njegovu svaku utakmicu. On je razumio što Real Madrid predstavlja i za njega je ostavljao svoju dušu."